Dokumentarni film Dnevnici mog oca (I diari di mio padre) redatelja Ade Hasanovića ušao je u uži izbor za prestižnu nagradu David di Donatello, koja se često naziva talijanskim Oscarom, u kategoriji najboljeg dokumentarca. Film je svjetsku premijeru imao na festivalu Visions du Réel 2024., a do sada je prikazan više od stotinu puta.
Hasanović ističe da je film nastao iz lične potrebe da se suoči s porodičnom prošlošću. “Film je nastao iz nužnosti da razumijem što se dogodilo meni i mojoj obitelji tijekom rata i, prije svega, da dam smisao sadržajima koje je moj otac zapisivao i snimao”, rekao je redatelj.
Njegov otac Bekir Hasanović tokom rata u Srebrenici, tada zaštićenoj zoni Ujedinjenih naroda, zamijenio je zlatni dukat za VHS kameru. Zajedno s prijateljima Izetom (Ben) i Nedžadom (Boys) osnovao je amatersku televizijsku ekipu “Džon, Ben i Boys” i bilježio svakodnevni život ljudi koji su u ratnim okolnostima pokušavali zadržati privid normalnosti. Ado Hasanović navodi da je kreativni proces rada na filmu za njega bio terapijski: “Kreativni proces bio je za mene istinska terapija i, usudio bih se reći, način da barem djelomično prevladam vlastite traume.”
Bekir Hasanović jedan je od rijetkih muškaraca koji su preživjeli Marš smrti, stotinu kilometara dug put kroz šumu kojim je oko 15.000 Bošnjaka pokušalo pobjeći pred srpskim snagama, dok je manje od polovine stiglo do Tuzle. “Moj otac nikada nije želio govoriti sa mnom o tome kako je preživio genocid u Srebrenici”, kaže Ado, dodajući da mu je u tim trenucima podršku pružala majka Fatima, koja je bila spremna dijeliti detalje iz prošlosti i poticati Bekira da govori.
Prekretnica se dogodila 2016. godine, nakon što je Bekir preživio srčani udar. “Od tada sam ga počeo snimati kamerom. Svaki put kad bih se vraćao kući, uzeo bih kameru i postavljao mu pitanja na koja nikada nisam dobio odgovore. Pred kamerom se uvijek ponašao drukčije – neraspoloženo, ponekad je bilo gotovo nemoguće biti u njegovoj blizini. Nisam odustajao”, prisjeća se redatelj.
Osim videozapisa, Bekir je vodio i šest dnevnika koje je počeo pisati 7. jula 1992. godine, na dan kada je njegov brat Piro poginuo od mine, i nastavio do odlaska na Marš smrti. Prije polaska u bijeg dnevnike nije povjerio supruzi, koja je s djecom bila u Tuzli, već Seki, ženi u koju se zaljubio u Srebrenici, uz molbu da ih, ukoliko pogine, preda njegovoj porodici. Nakon što je preživio, Seka je dnevnike predala Fatimi, koja ih je sačuvala i godinama skrivala od sina. “Čitanje očevih dnevnika rasplakalo me, ali me i iznenađujuće nasmijalo. Ono što je proživio djeluje nestvarno, gotovo nadrealno”, kaže Ado.
Film objedinjuje tri vrste materijala: snimke koje je Ado Hasanović napravio pokušavajući razumjeti očevu šutnju, arhivske VHS zapise koje je snimio Bekir Hasanović devedesetih godina, te dijelove dnevnika koje redatelj čita u naraciji. Bekir je sinu znao reći: “Prije nego što me pitaš, idi, pročitaj dnevnike i pogledaj VHS kasete”, ali i: “Sine moj, ja ću umrijeti, a ti još nećeš završiti ovaj film.”
Bekir Hasanović preminuo je 22. juna 2020. godine od srčanog udara, u 58. godini. “Njegova smrt bila je najteži trenutak u mom životu. Nije bio samo moj otac – bio je prvi koji me naučio držati kameru. Film je moj način da mu zahvalim i da ga slavim”, rekao je Ado.
Dnevnici mog oca donose priču o nemogućnosti komunikacije između oca i sina o ratnoj traumi, a autor film opisuje kao meta-dokumentarac koji sirovim i grubim slikama pripovijeda ispovijest u prvom licu, ostavljajući dojam da gledalac nevidljivo svjedoči borbi dvojice muškaraca s traumom.
Datum i vrijeme objave: 11.02.2026 – 12:46 sati
