Armensko-američki pijanist i skladatelj Tigran Hamasyan, jedan od najosobitijih glazbenika svoje generacije, 27. travnja nastupit će u Zagrebu, u kazalištu Kerempuh, u sklopu Zagreb Jazz Festivala, gdje će predstaviti album ‘Manifeste’.
Riječ je o umjetniku koji je tijekom posljednjih godina izgradio prepoznatljiv glazbeni svijet na sjecištu jazza, armenske tradicije, sakralne i folklorne glazbe, ali i energije heavy metala. Mnogi glazbenici dive se njegovoj glazbenoj invenciji i kompleksnosti. Čak je i veliki Herbie Hanckock za njega izjavio: „Tigran, you are my teacher now!“
Tigran Hamasyan preživio je katastrofalni potres 1988. u Aremniji, ratove i redukcije struje. U to doba, dok je još bio malo dijete, mama ga je uputila da svira klavir, jer jedino se time mogao baviti pod svjetlom svijeće. U razgovoru uoči zagrebačkog nastupa Hamasyan je govorio o novom albumu, armenskoj baštini, ritmu, jeziku i odnosu osobnog i univerzalnog u glazbi.
Ne postoji ništa ‘posve novo’ – sve je rezultat kolektivnog procesa učenja i razvoja, tako da ideja da smo rođeni u 21. stoljeću, da smo moderni ljudi i da možemo stvoriti nešto potpuno novo, zapravo ne postoji.
“Manifeste”, naslov kompozicije i albuma, već sam po sebi sugerira programsku, gotovo deklarativnu dimenziju, no Hamasyan ga ne shvaća tek kao umjetnički slogan.
“Ta kompozicija možda predstavlja strukturu mog unutarnjeg svijeta i ono što bi ona mogla značiti kada bi se pretočila u riječi. U tom smislu to jest osobni manifest, ali sve osobno ujedno je i dio čitavog svemira. To je epska skladba izgrađena na jednoj temi koja se širi i prikazuje na mnogo različitih načina. Nešto poput ‘Teme i varijacija’, a to je forma kojom se već dosta koristim u svojim skladbama još od albuma ‘Red Hail’ (2009). Melodija te skladbe gotovo je poput jednostavnog armenskog narodnog plesa (s blago nepravilnom mjerom 13/8). Ta jednostavna folklorna melodija predstavlja ono odakle dolazimo – naše korijene: zahvalnost za ono što su nam preci predali, za kulturnu baštinu koju imamo i koja se u nama očituje u našem suvremenom vremenu, htjeli mi to ili ne, bili toga svjesni ili ne. Ne postoji ništa ‘posve novo’ – sve je rezultat kolektivnog procesa učenja i razvoja, tako da ideja da smo rođeni u 21. stoljeću, da smo moderni ljudi i da možemo stvoriti nešto potpuno novo, zapravo ne postoji”, objašnjava Hamasyan.
U tom duhu navodi kako je “sve ‘novo’ što nastaje dio svega ‘starog’ što je bilo prije nas”.
“Nalazimo se u toj spirali koja se neprestano razvija. Povijest naših predaka na neki je način utisnuta u naš DNK; njihove traume i njihova patnja ujedno su i naša trauma i naša patnja, njihova ljubav i njihova radost također su naše, njihova otkrića također su naša otkrića, njihove su nam pogreške omogućile naše ispravke. Rađamo se i nasljeđujemo sve to, i kako starimo moramo tome dati smisao. Osobito je u našem dobu, obilježenom stalnom, agresivnom i degenerirajućom bujicom informacija i dezinformacija koje primamo, važno ostati na jednom putu i ne izgubiti sebe. Stoga je ova forma ‘Teme i varijacija’ u pjesmi zapravo ideja usredotočenosti na jednu stvar i njezina dugoročnog razvijanja. Ova pjesma predstavlja naš svijet, našu povijest i ljudsku narav. Jednostavna, folkloru slična melodija koja se stalno razvija i prikazuje u sve složenijim oblicima predstavlja ljudsku znatiželju, kreativnost i napredak, ali i naš put prema prevladavanju povijesnih teškoća i trauma kroz potragu i duhovni razvoj. Složene, a često tamne, dušu razdiruće i agresivne varijacije te ‘zaigrane’ melodije nalik su našoj cjeloživotnoj borbi s vlastitim demonima, patnjom i boli od kojih se pokušavamo očistiti kako bismo očuvali ravnotežu i bili u miru, jer upravo se kroz patnju i bol kristaliziramo, sve bolje razumijemo same sebe i približavamo Bogu.“
Armenska tradicija u njegovoj glazbi nije naknadno usvojen estetski izbor, nego duboko unutarnje uporište kako objašnjava: “Armensku narodnu i sakralnu glazbu otkrio sam kad mi je bilo oko 13 godina, preko glazbe Jana Garbareka, Keitha Jarretta, Ralpha Townera i G. I. Gurdjieffa, i od tada je postala dio mog glazbenog jezika. To je jednostavno ono što jesam. Svoju kulturnu baštinu ne biramo; to je nešto što nasljeđujemo, i nešto što bismo trebali nastojati razumjeti što ranije u životu te prihvatiti sa svom njezinom ljepotom, nesavršenostima i izazovima. U nekom trenutku života s time ćemo se morati suočiti i nositi. No što više znate o drugim kulturama, to više počinjete razumijevati i cijeniti vlastitu.“
Sve što otkrivamo – ili bolje rečeno sve što nam je od Boga dano – nije naše da to zadržimo za sebe. Sebe i ono što smo primili razumijemo kroz dijeljenje s drugima.
Uz armensku narodnu glazbu, važni su mu i pojedini armenski skladatelji. Komitasa ističe kao snažan utjecaj, a među djelima Arna Babajaniana posebno spominje Six Images. Nadahnjuje ga i Tigran Mansurian, dok za Aveta Terteriana kaže: “Otkrivam ga sve više i više i, po mom mišljenju, on je najveći armenski skladatelj koji je ikada živio.”
Uz jazz, armensku glazbu Hamasyan spominje i važan utjecaj koji su na njega imali heavy metal bendovi kao Meshuggah, Tool i Car Bomb zbog energije i kompeksnih poliritmija. Istodobno priznaje i važnost indijske klasične glazbe za svoj ritmički svijet: „Da, veliki sam ljubitelj indijske klasične glazbe. Već godinama mi je veliko nadahnuće.” Od balkanske tradicijske glazbe najbliža mu je, kako kaže, bugarska narodna glazba.
Ipak, unatoč svim tim utjecajima, Hamasyan ne razumije glazbu kao puku kombinaciju stilova, nego kao medij prenošenja onoga što se ne može do kraja racionalno objasniti. U njegovoj atmosferi doista ima nečega mitskog, epskog i arhetipskog, ali on to ne suprotstavlja osobnom izrazu, nego ih vidi kao dvije strane iste stvarnosti.
“Glazba i umjetnost sredstva su prenošenja onoga što je nemoguće objasniti, te tajne… Uloga umjetnika jest ljude uvesti na taj put i dati im da kroz vlastitu potragu za tim istim putem nakratko ugledaju tu tajnu. Stoga je sve osobno ujedno i univerzalno. Sve što otkrivamo – ili bolje rečeno sve što nam je od Boga dano – nije naše da to zadržimo za sebe. Sebe i ono što smo primili razumijemo kroz dijeljenje s drugima.“
U njegovim skladbama često se tekstura, osim klavira, sastoji i od vokalize, elektronike, distorziranog basa kako objašnjava: “Tekstura je važna, ali za mene nije gradivni element. No vrlo precizno biram sastav za koji ću skladati. Drugim riječima, kada radim neki projekt ili album, najprije odlučujem kakav će to album biti u zvukovnom smislu. Hoće li imati teži, žešći zvuk ili će biti više akustičan? Kakvu će instrumentaciju imati i kakvu će opću priču nositi, a koja također može odrediti taj zvuk.“
Jedna od najuočljivijih osobina njegove glazbe jest snažan kontrast između lirskih, tihih, gotovo eteričnih dionica i naglih prodora ritmičkog, glasnog i agresivnog materijala. Razlog tome jednostavno opisuje kao “Glazba je napetost i razrješenje.”
Važan sloj njegova mišljenja o glazbi odnosi se i na jezik: “Volim poeziju, umjetnički film, povijest, arheologiju, fiziku itd., jer obogaćuju čovjekov unutarnji svijet. Umjetnik iz bilo kojeg područja mora poznavati i druge umjetničke forme. To je nužno za razvoj unutarnje ljepote, duše, za opažanje oblika i osjeta koji vas mogu nadahnuti da tragate unutar vlastitog medija. Dobro je što ste istaknuli jezik. Glazba je apsolutno povezana s jezikom. Fascinantno je slušati mnoge različite stilove narodnog pjevanja i njihov ritam, koji također ima veze s vrstom rada, obreda ili radnje. Pjevaju se na vrlo različite načine, ali njihova je bit ritam samoga jezika. Glazba iz raznih dijelova svijeta zvuči različito upravo zbog različitih jezika, a to se prenosi i na instrumentalnu glazbu, u pokušaju da se uhvate ti naglasci i to fraziranje.“
U Zagrebu će Hamasyan nastupiti s kvartetom u kojem su Yessai Karapetian, Marc Karapetian i Arman Mnatsakanyan. Govoreći o tom sastavu, opisuje njegovo nastajanje: “Sastav se okupio sasvim prirodno. Kao da su nas naše energije privukle jedne drugima i polako je taj bend nastao. U krajnjoj liniji, ti glazbenici mogu moju ionako vrlo temeljito napisanu glazbu podići na višu razinu. Donose joj onu magičnu kvalitetu.“
