Kada uđete u Domaćicaodmah osjetite specifičnu energiju mjesta koje prolazi veka naučio najvažniju lekciju, a to je kako preživeti. Naš tim je bio prije nekoliko dana u ovom rusinskom selugdje smo u razgovoru sa mještanima otkrili da historija ovdje nije samo slovo na papiru, već granica koja spaja prošlost i sadašnjost.
U rusinskom usmenom predanju Kucura se pominje kao selo preživljavanja. Priča se da je naselje nekoliko puta podizano iz pepela nakon ratova, gladi i velikih seoba. Stariji mještani s ponosom ističu da je ovo “blagoslovena zemlja”a vjeruje se da ko ovdje dođe spreman da radi i pati, tu i ostaje.
– Zemlja u Kutsuri pamti ruke – kažu ovde. Ako se prema njoj ponašate pošteno i sa ljubavlju, ona će vam to uvijek uzvratiti.
Narodno vjerovanje Fr na jak vojvođanski vetar koji duva na ovim prostorima. Za Kućurane on nije samo prirodni fenomen, već i “čistač sela”. Vjeruje se da vjetar nosi bolest, zavist i nesreću. “Kad vjetar nosi prašinu nosi i brigu”, stara je izreka koja se i danas može čuti.
Evo predloga novinskog teksta u kome sam vaš uvodni deo zadržao u celini, ali ga dopunio istorijskim podacima, demografskim specifičnostima i kulturnim znamenitostima po kojima je Kucura jedinstvena na mapi Vojvodine.
Mada Kucura se u pisanim dokumentima spominje još u 16. vijeku, a ključna godina za njen današnji identitet je 1763.. Tada je potpisan ugovor naseljavanje 150 rusinskih porodica iz sjevernih krajeva tadašnje Ugarske. Ovi vrijedni ljudi ponijeli su sa sobom specifičan jezik, običaje i nepokolebljivu vjeru.
Pored Rusina, koji čine većinu, danas je Kutsuru takođe krase zajednice Srba, Mađara i Crnogoraca, čineći je pravom “Vojvodinom u malom”a naseljem dominiraju dvije impozantne crkve; grkokatolička crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije i pravoslavna crkva.
(Telegraf.rs)
