Danas se obilježava 9. maja – Dana pobjede nad fašizmom i Dan Evrope. Prošlo je 78 godina od bezuvjetne kapitulacije nacističke Njemačke, ali i 73 godine od Schumanove deklaracije.
No, tragično se na našim prostorima, i to još prije tri decenije, ispostavilo da fašizam nije poražen ni nakon Schumanove deklaracije koja je “pokrenula proces saradnje evropskih država i čuvanja njihovih univerzalnih vrijednosti”.
Potajno snimao ubijenu ljepoticu
Naime, tačno 48 godina nakon što su savezničke snage ušle u Berlin, maja 1993. godine, u Banjoj Luci je do temelja srušena čuvena Fehradija džamija, jedan od najljepših spomenika osmanske arhitekture, ali i dio europske i svjetske kulturne baštine.
“Ako misle da će rušenjem Ferhedije i Arnaudije i drugih naših džamija uništiti iman u nama, varaju se. Jer, svaki naš imam je pokretna džamija, a svaki musliman pokretni šehadet…”, govorio je nadahnuto hrabri banjalučki muftija Ibrahim ef. Halilović na hutbi tokom džuma-namaza neposredno nakon rušenja Fehradije, u Gazanferiji, preko Vrbasa. Svjedočio je o tome ratni predsjednik Glavnog odbora Islamske zajednice u Banjoj Luci Bedrudin Gušić.
I tako je novi fašizam, ili kako bi Enzo Traverso, kazao, postfašizam, uprkos čuvenom “nikad više” ustao je u agresiji, genocidu, urbicidu, silovanjima i drugim masovnim zločinima.
Zbog toga se prilikom obilježavanja značajnih datuma poput Dana pobjede, Dana Europe ili Dana džamija valja prisjećati pojedinaca koji su svojim životima svjedočili vrijednosti antifašizma, moderne i kozmopolitke Europe.
Jedan od njih je Aleksandar – Aco Ravlić, novinar, fotograf, plodonosan pisac, hroničar, te “izuzetno društveno aktivna i odgovorna osoba”.
Rođen je 1929. godine u Bosanskom Brodu, a život je proveo u Banjoj Luci. Do odlaska u penziju 1990. godine bio je profesionalni novinar i dugogodišnji rukovodilac dopisništva zagrebačkog Vjesnika iz Banje Luke. Upravo on je svojom fotografijom i perom ustao u odbranu vrijednosti koje je duboko vjerovao.
“Bio ljut zbog onoga što se dešava u njegovom rodnom gradu i njegovim sugrađanima muslimanima. 1993. godine je išao gradom i potajno fotografirao uništenje džamija. Ravlić je uspio pobjeći u Hrvatsku i 1995. godine je o svom trošku objavio knjigu Banjalučka Ferhadija: ljepotica koju su ubili. Ljubazno se složio da podijeli fotografije sa mnom, kazat će u intervjuu Senadi Tahirović u Preporodu 2020. godine Andras J. Riedlmayer, direktor Dokumentacijskog centra za islamsku arhitekturu programa Aga Khan na Univerzitetu Harvard i stručni svjedok Tužilaštva o sistemskom uništavanju kulturne baštine u Bosni i Hercegovini 1992 1996. na ICTY u suđenjima Miloševiću, Šešelju, Karadžiću. Profesor Riedlmayer je govoreći o Ravliću svjedočio “kao je bilo Srba i Hrvata koji su, na lični rizik, djelovali i govorili kao opozicija”.
Veliko djelo
Kako su pisale Nezavisne novine, Ravlić se, uporedo s osnovnim zanimanjem, novinarstvom, bavio se i mnogim drugim stvarima, među kojima je publicistika u koju počinje da ulazi početkom pedesetih godina prošlog vijeka, od kada predano istražuje, u prvom redu, prošlost Banje Luke. Bio je i zapažen društveni radnik, posebno u sportu, u kojem je obavljao mnogobrojne odgovorne dužnosti u klubovima i savezima te organizacionim odborima u Banjaluci i Bosanskoj Krajini.
Između ostalog, bio je inicijator izgradnje sportske dvorane u Boriku u zlatnim vremenima njenog sporta, posebno rukometa. Bio je član i više izvršnih odbora u BiH i Jugoslaviji. Uz svakodnevni posao, istraživanje prošlosti i pisanje, Ravlić se bavio i fotografijom, te činio jednu rijetko svestranu, a podjednako uspješnu ličnost u svim oblastima djelovanja grada na Vrbasu.
U publikacijama, kojima je autor, i brojnim drugim drugih autora, objavljeno je više stotina njegovih crno-bijelih i kolor snimaka, dok je mnogo snimaka objavljeno u dnevnicima Vjesnik i Sportske novosti, odnosno sedmičnim izdanjima nekada velike kuće Vjesnik. Ravlićev kolor snimak Karneval na Vrbasu, načinjen pod zidinama stare utvrde Kastel, na Vrbasu, odabran je za prvi turistički plakat Banje Luke, koji se pojavio u julu 1979.
Podaci rječito pokazuju koliko je Ravlić plodan publicista. Broj stranica u knjigama kojima je autor prekoračio brojku 5.000, a većinu svojih publikacija i nekoliko drugih je likovno i grafički sam uredio.
Dobitnik je više vrijednih i značajnih priznanja, među kojima se ističu nagrada Veselin Masleša za oblast kulture SO Banjaluka (1975), plaketa SO Cazin, najznačajnije priznanje Cazina (1985), nagrada za životno djelo Udruženja sportskih novinara Jugoslavije (1983), Dvadesetpetomajska nagrada SR BiH (1981), zatim dvije plakete Sportskih novosti te srebrne plakete Vjesnika.
Ravlić je, dakle, rizikovao mnogo, sve, da bi ostao ČOVJEK.
Platio je visoku “između azila i egzila”, cijenu izgnanstva iz grada kojeg toliko volio, a o čemu svjeodče i ove rečenice:
“Usljed ratnih prilika Ravlić je Banjaluku napustio 1994. godine i nastanio se u Rijeci, gdje je živio do svoje smrti. Prvi put poslije odlaska, Ravlić je grad posjetio tajno 1998. godine, jer je strahovao zbog priča određenog broja ljudi za koje je bio nepoželjan. Od tada do kraja života je dolazio još samo dva puta“, zapisat će novinar Nikola Vidačković u Nezavisnim novinama.
Aleksandar Aco Ravlić umro je 2005. godine u Rijeci.
Neka je slava i hvala Aleksandru Aci Ravliću, velikanu našeg vremena. Ako bi bilo pravde, jedan kutak Fehradijnog kompleksa trebao bi podnijeti njegovo ime, zajedno s njegovim fotografijama “ubijene ljepotice”.
Umjesto ispraznih fraza prisjetimo se onih koji su svoj antifašizam i čovječnost svjedočili životom.
Smrt fašizmu – sloboda narodu!
BIBLIOGRAFIJA ACE RAVLIĆA
• “35 godina Borca” (1961)
• “100 potresnih dana Banje Luke” (1970)
• “Pola stoljeća Borca” (1976)
• “Banja Luka – razdoblja i stoljeća” (1979)
• “Banja Luka – napori i radosti” (1985)
• “Drugo stoljeće hotela ‘Bosna'” (1986)
• “Jelšingrad 50” (1937-1987)
• “Banja Luka grad – Town of Banja Luka” (1990. i 1992.)
• “Banjalučka Ferhadija – ljepotica koju su ubili” (1996)
• “Banjalučki povijesni listići I” (2001)
• “Banjalučki povijesni listići II” (2003)
