Žalbeno vijeće odbacilo je sve žalbe koje je uputila Mladićeva odbrana.
Kako je rekla sutkinja Nyambe, Žalbeno vijeće je stava da nisu prekršena prava time da se neki incidenti nisu spomenuti u optužnici, kao i uključivanjem utvrđenih činjenica iz drugih predmeta, te da je bio teškog zdravstvenog stanja. Sutkinja Nyambe imala je izuzetno mišljenje po svim tačkama.
Govoreći o sveobuhvatnom UZP-u koji je za cilj imao trajno uklanjanje Bošnjaka i Hrvata sa područja BiH na koje su Srbi imali pravo, Nyambe je istakla da je Mladić je od 12.5’92. znatno doprinio sveobuhvatnom UZP-u. Žalbeno vijeće uz suprotno mišljenje Nyambe da Mladić nije dokazao da je Vijeće progiješilo u svojoj metodi ne bili izvukli zaključke o sveobuhvetnom UZP-u. Mladić nije pokazao da je Vijeće pogriješilo u ocjeni dokaza koje smatra oslobađajućim.
Isto je rečeno i za terorisanje i granatiranje Sarajeva. Njegova žalba je odbijena i u ovoj tački te je potvrđena njegova krivica za UZP na Sarajevo.
“Žalbeno vijeće također stava da Mladić nije pokazao da nijedan razumni presuditelj činjenica nije mogao zaključiti da terorisanje civila nije bio osnovni cilj djelovanja na grad”, rekla je sutkinja.
Potvrđeno je i da je Mladić kriv za genocid u Srebrenici kao i masovne progone na tom području. Sutkinja Nyambe je imala suportno mišljenje i u ovoj tački.
Potvrđeno je da je Mladić bio u stalnoj vezi s štabovima Vojske RS te je bio upućen u akcije u Srebrenici.
Podsjetimo, Haški tribunal (ICTY) je Mladića u prvostepenom postupku oglasio krivim za kršenje odredbi Međunarodnog humanitarnog prava kao i kršenje zakona i običaja ratovanja.
Pretresno vijeće ICTY-ja je onda zaključilo da je Mladić zločine u BiH počinio sudjelovanjem u četiri udružena zločinačka poduhvata.
prvostepenom presudom od 22. novembra 2017. godine Ratko Mladić je osuđen na doživotnu kaznu zatvora po deset od ukupno jedanaest tačaka optužnice i to zbog genocida (po jednoj tački), zločina protiv čovječnosti (po pet tačaka) i za ratne zločine (po četiri tačke), ali ne i za genocid u šest bh. općina tokom 1992. godine – Prijedoru, Sanskom Mostu, Ključu, Kotor Varoši, Foči i Vlasenici.
Konkretno, oglašen je krivim i osuđen za genocid u Srebrenici u julu 1995. godine, najteži zločin počinjen na tlu Evrope nakon Drugog svjetskog rata, kao i za progone Bošnjaka i Hrvata, teroriziranje građana Sarajeva i uzimanje pripadnika UNPROFOR-a za taoce.
ICTY je u vezi sa genocidom počinjenim u i oko Srebrenice utvrdio da su snage bosanskih Srba poduzele mjere smaknuća na hiljade Bošnjaka iz Srebrenice, neselektivno, kako bi izvršile zločin progona, uz ocjenu da neka od ubistava i smaknuća imaju obilježja istrebljenja.
Utvrđeno je i da određeni broj zločina za koje se Mladić tereti predstavljaju prisilno premještanje, te je zaključeno da su se sve radnje vezane uz Srebrenicu odvijale genocidno.
Vijeće, stoga, utvrđuje da zločin genocida, progona, istrebljenja, ubistva i nečovječnog i prisilnog postupanja jeste počinjen protiv Bošnjaka u i oko Srebrenice.
Pretresno vijeće ICTY-ja potvrdilo je da je u julu 1995. genocid počinjen u Srebrenici, ali ne i u šest drugih općina – Foči, Ključu, Kotor Varoši, Prijedoru, Sanskom Mostu i Vlasenici, gdje su potvrđeni zločini nad nesrpskim stanovništvom (Bošnjacima i Hrvatima). Takve zaključke prvostepeno vijeće donijelo je i u presudi bivšem predsjedniku RS-a Radovanu Karadžiću, koji je, u međuvremenu, osuđen na doživotni zatvor.
U vezi s gotovo četverogodišnjom opsadom glavnog grada Bosne i Hercegovine, Pretresno vijeće je zaključilo da su pripadnici VRS-a (Sarajevsko-romanijskog korpusa – SRK) namjeravali terorizirati stanovništvo Sarajeva te da je teroriziranje bilo primarna svrha snajperskog djelovanja i granatiranja.
Vijeće je razmotrilo prirodu, način, vrijeme, lokacije i trajanje tih snajperskih i artiljerijskih napada i konstatiralo da je namjera izvršilaca, koji su bili pripadnici SRK-a, bila da gađaju civile i da na neselektivan način granatiraju grad.
U vezi s tim, Vijeće je zaključilo da su pripadnici SRK-a počinili ubistvo, protivpravne napade na civile i teroriziranje kao kršenje zakona i običaja ratovanja, te ubistva kao zločin protiv čovječnosti.
Između ostalog, utvrđeno je i da je Mladić lično komandovao granatiranjem Sarajeva, sudjelovao u odabiru ciljeva i naređivao da se vatra preusmjeri prema civilnom nesrpskom stanovništvu o čemu, između ostalog, svjedoči i javnosti poznata Mladićeva komanda: „Velušiće, tuci Velušiće… tamo nema srpskog življa mnogo“, višekratno emitirana putem medija.
Tačka optužnice koja se odnosi na uzimanje talaca opisuje situaciju u kojoj su srpske snage zarobile više od dvije stotine pripadnika mirovnih snaga i vojnih posmatrača UN-a na različitim lokacijama.
