Valjda je 37. po redu ekranizacija slavnog romana Emily Brontë eklatantan primjerak odabira potpuno pogrešnih ljudi za materijal koji je nudio izuzetno mnogo.
Makar će ovo zvučati kao otkrivanje tople vode na razini ‘treba povećati izvoz i smanjiti uvoz’, u svijetu filmova i serija odabir ispravnih (ne nužno najkvalitetnijih) glumaca i redatelja je jedan od ključnih segmenata uspjeha.
“Stranger Things”, primjerice, za svoj globalni uspjeh može zahvaliti upravo savršenom castingu tada potpuno nepoznatih klinaca, pa je uz dodatak do tada nedovoljno cijenjenog karakternog glumca (David Harbour) i zvjezdano potpuno ocvale kleptomanke (Winona Ryder) stvorila savršeni nukleus (kroz sezone dodala još barem dvadeset likova) zbog kojeg su za Božić i Novu godinu pucali serveri na Netflixu. Iako je Millie Bobby Brown kroz godine u svim svojim preostalim filmovima (“Enola Holmes”, “Damsel”, “Electric State”) demonstrirala da je, najblaže rečeno, prosječna glumica, ogledni je primjerak idealne podjele, budući da je lik Eleven nemoguće zamisliti u izvedbi bilo koga drugog.
Premda sve ovo zvuči nevjerojatno jednostavno i logično, mi i dalje uvozimo meso iz Poljske, peršin iz Kine te krumpir iz Italije, a Hollywood s vremena na vrijeme počini teško shvatljivi krimen kad je odabir svih involviranih talenata u pitanju. Valjda je 37. po redu ekranizacija slavnog romana Emily Brontë “Orkanski visovi” eklatantan primjerak odabira potpuno pogrešnih ljudi za materijal koji je nudio izuzetno mnogo.
Sam sadržaj ovako popularnih adaptacija je gotovo nepotrebno prepričavati, budući da je knjiga objavljena 1847. a prvi transfer na veliko platno doživjela 1939. (i dalje je najbolja verzija u režiji Williama Wylera sa Laurenceom Olivierom u glavnoj ulozi). Lakše je, s obzirom na hohštaplerske tendencije nove generacije koja obožava modernizirati i izmjenjivati klasična djela kojima ništa ne nedostaje, samo popisati što je sve Emerald Fennell izmijenila u odnosu na kapitalno djelo britanske književnosti.
Catherine (Margot Robbie) i Heatcliff (Jacob Elordi) se i dalje vole, ali ne mogu biti skupa. Ona je zbog toga depresivna, te se iz očaja uda za Edgara Liptona (koji je sada pakistanskog podrijetla u izvedbi Shazada Latifa), dok je naš Vaso Ladački iz Yorkshirea zbog svega toga ljut, pa se otisne u nepoznato zaraditi novce.
Catherine u filmu nema brata, te je zbog toga cijeli drugi dio romana u potpunosti izbačen (što je, istini za volju, čest pristup u ekranizacijama), dok je sve negativne karakteristike preuzeo njezin otac Mr. Earnshaw (Martin Clunes kao jedina svijetla glumačka točka u inače potpunom mraku), pa je sada on postao pijanac i kockar, jer je valjda bitno da sve ostane u familiji. Nelly (Hong Chau) je i dalje mutikaša koja iz sjene vuče sve konce, jedino što je sada Tajlanđanka, jer je zasigurno na sjeveru Engleske sredinom 19. stoljeća postojala velika zajednica žitelja ove zemlje u jugoistočnoj Aziji.
Teško je uopće sažeti tko je sve kriv za ovaj potop, no krenimo od kapetana ove havarije, producentice, scenaristice i redateljice filma Emerald Fennell koja se sa svega dva filma, “Promising Young Woman” (za koji je dobila Oscar za scenarij) i “Saltburn”, predstavila kao jedna od najzanimljivijih filmašica nove generacije.
Oba filma su bili žestoki i divlji, pomalo neobuzdani i scenaristički neuredni naslovi koje je ona spretno ukomponirala u određene žanrovske konvencije filmova o serijskim ubojicama ili drama s britanskih dvorova. Iako su se nazirali određeni problemi, točnije njezin nemar za bilo kakvu dramaturgiju i logiku te krajnje začudni seksualni fetiši (posebice je suluda scena iz “Saltburna” koja uključuje menstruaciju i vampire – tko zna – zna, tko ne zna, blago njemu), Fennell je svojim redateljskim talentom, visokim produkcijskim standardima i talentiranim glumcima uglavnom uspjela sakriti svoje stvaralačke nedostatke. Međutim, kada pokušava ekranizirati znatno sposobnijeg autora, k tome uz potpuno pogrešan odabir glumaca, bolno su ogoljeni i apostrofirani svi njezini nedostatci.
Film ustvari počinje izvrsno, potpuno izmišljenom scenom u kojoj mlada Catherine (Charlotte Mellington, drastično bolja od razvikane Robbie) prisustvuje vješanju neke nepoznate osobe gdje primijeti kako muškarci tijekom samog čina egzekucije dobiju erekciju (“tko preživi, pričat će” ovdje dobiva dodatnu težinu). U toj sceni uspješno je ukomponirana strast koju Fennel očito gaji spram muških i ženskih spolovila, kao i efektan prikaz vremena u kojem protagonisti odrastaju te kako svakodnevno nasilje oblikuje njihove karaktere.
Međutim, nakon toga se sve spusti bolnom brzinom baš kao i ovoj sirotoj nepoznatoj osobi na omči. Nakon djetinjstva i školovanja Cathy i Heathcliffa (Owen Cooper koji nakon serije “Adolesence” samo potvrđuje da je pred njim blistava karijera) na scenu, točnije na izrazito maglovite, puste i depresivne brežuljke, stupaju Robbie i Elordi, dvoje Australaca koji osim što se ne mogu ni u ludilu sastati s britanskim naglaskom (posebice on koji zvuči kao da s tri frenda u Melbourneu priča o ragbiju), na ekranu ne dijele nikakvu kemiju.
Iako je Robbie sve svoje najbolje uloge ostvarila igrajući ranjene i traumatizirane, ali i otkačene i luckaste likove (Tonya Harding, Harley Quinn), što je trebao biti idealan nacrt i za lik Catheine Earnshaw Lipton (da i ja malo moderniziram pa dodam prezime), nažalost dijelom zahvaljujući scenariju, a dijelom zbog njezinog pogrešno procijenjenog senzibiliteta, od jednog je od najpoznatijih likova svjetske književnosti stvorila pojavu iritantnu poput Jar Jara Binksa, koja kad ne opći sa mužem ili ljubavnikom vrijeme uglavnom provodi tumarajući po pustopoljinama ili sjedeći u dnevnom boravku proklinjući sudbinu kletu.
S druge strane Jacob Elordi je nova velika filmska zvijezda u nastajanju, nominiran za Oscar za najbolju mušku sporednu ulogu u “Frankesteinu” u najneizvjesnijoj kategoriji večeri, a i u trenutku pisanja ove recenzije se spominje kao favorit za novog Jamesa Bonda. Iako je riječ o vrlo karizmatičnom i estetski ugodnom glumcu koji, za razliku od Timotheeja Chalameta, i izgleda kao filmska zvijezda, njegov je glumački raspon na razini “Inspektora Rexa” i potreban mu je izrazito promućuran redatelj koji će sakriti njegove mane i naglasiti vrline. Fennel čini upravo suprotno snimajući ga iz krupnog plana kako pokušava projicirati široku paletu kompleksnih emocija, a uvjerljivo jedino izgleda kad je napaljen.
Posebno treba izdvojiti i glazbu u filmu za koju je “zaslužna” Charli XCX koja s FKA Twigs dijeli titulu najgoreg umjetničkog imena te više zvuči kao nova pridošlica u obitelji Elona Muska. Njezin hyperpop izričaj je bio još jedan pokušaj TikTok modernizacije skoro 200 godina starog književnog predloška zbog kojeg se gledatelj poželi vratiti u doba nijemog filma. Fennel njezinu mješavinu dance-popa, electropopa i synth-popa koristi u svim montažnim sekvencama (kojih je nemalo), ali i u romantičnim interakcijama dok je ta glazbena podloga toliko iritantna i neumjesna da bi pokvarila i vlastita seksualna iskustva, pa kako onda ne bi i ona tuđa.
Iako je ovo uvjerljivo najgora naširoko poznata adaptacija slavnog romana (možda je eventualno lošiji neki studentski film dvoje seksualno ugroženih brucoša Akademije dramskih umjetnosti), film ima određene hvalevrijedne komponente, poput još jedne instance ponovne popularizacije Kate Bush. Ovog puta u pitanju je njezina pjesma “Wuthering Heights”, a nakon gore spomenutih klinaca ih Hawkinsa i “Running Up That Hill”, izvjesno je da je britanska pjevačica za čuperak uhvatila grčkog boga sreće Kairosa, budući da samo od tantijema može kupiti novu kuću.
A s obzirom na cijene nekretnina kod nas, ja ću se zadovoljiti svojim skromnim domom u kojem ću pogledati neku drugu, bolju verziju “Orkanskih visova” dok uz ekran objedujem nešto iz Poljske, Italije i Kine. Jedino se tada ovog filma ne smijem sjetiti, jer bih izgubio apetit. Ne samo za hranom.
Ocjena: 2/10
(Warner Bros. Pictures, 2026.)
