Lako je dobrom dobar biti. Crnom je pripala takva uloga otkako ga poznajem, eno ga i dan-danas nepromijenjen, isti.
Na osnovu njegovog iskaza pišem ovu priču, a on mi je i jedini poznat među likovima koje pominjem.
Zove se Ismet Mršević Crni. Odrastali smo u istom dijelu Sarajeva, on nešto stariji i dosta drugačiji od ostale raje. Ne pamtim kad je učestvovao u igri kad razbacimo na male, nisu ga zanimale ni benigne dječije igre pola-cijelo i tapke, a ni hazardne ćize-blize, ajnca i poklape. Kao da se je zarana odmetnuo od Terezije, tražeći zadovoljstva u gradu: na igrankama i plesnjacima, sa gradskom rajom i djevojkama do kojih mahalaši nisu dobacivali. Mi smo se držali naših padinskih dijelova, gotovo getoizirani, svako u svojoj raji.
No, bilo je Crnog s nama i na Bembaši na kupanju i na Trebeviću, gdje smo znali dernečiti, tako da se riječ odmetnuti mora vagati sa nešto rezerve.
E, a šta je još odlikovalo tog ljepuškastog momka? Blagost u karakteru, nije bio sklon ni svađama, a kamoli tučama. Nasmijan, upitan, iskren… helem, uzor-momak.
Rat ga je zatekao na radnom mjestu, a bio od šofera do montera u Holiday Innu.
I jednoga dana…
“Ne znam ni koji je dan tačno bio, nisam siguran ni u ratnu godinu, da li je prva ili druga, ali meni je rečeno da se sa jednom kolegicom odvezem do grada, nešto smo trebali obaviti. U povratku, neposredno iza raskršća kod Alipašine džamije, taman tamo kad se hoće skrenuti u Vrazovu ulicu, ugledam čovjeka kako leži, maše rukama i viče:
– Upomoć! Upomoooć!
Snajper ga pogodio, ranjen. Ja odmah skrenem autom do trotoara, kolegica uplašena govori:
– Jesi li lud, ne staj, pogodiće i nas, produži…
Ali, kako da ostavim tog bespomoćnog čovjeka? Priletim, zgrabim ga za ramena i nekako odvučem u Vrazovu ulicu. I tu je bio siguran…”
Neko je uslikao tu scenu na kojoj se jasno vidi lik Crnog, a manje lice ranjenika. I tu se završava prvi dio ove priče.
Prije toga, možda koji minut, sa nepoznatog položaja, Crni misli da bi snajperist mogao biti ili na nekom mjestu na Grbavici ili na Vracama, taj nikad otkriveni čovjek, kojeg možemo slobodno nazvati zločinac (snajperiste dijele na dvije kategorije: profesionalni i dobrovoljci), s dva metka pogodio je još jednog civila u Sarajevu. Kasnije će se saznati da je jedan metak završio u kičmi, a drugi u nozi. Kao što ne poznamo to “oko sokolovo”, ne možemo ni opisati njegovu reakciju: da li je uzviknuo od radosti, napravio pauzu da zapali cigaru i možda potegnuo iz čuturice gutljaj rakija, ili je mrtav-hladan nastavio da traži novu ljudsku metu? Ne zna se niti će se ikad saznati. Da li je ucrtao još jednu recku, pogodak u nevino biće? Da li je, da li je? Sve to zna samo njegova savjest, a kako bilo šta reći i o tome kad ne znamo ko je snajperist?
Crni se neokrznut vratio sa svojom kolegicom u Holiday Inn I takav neokrznut, srećom, dočekao i kraj rata.
Onda je objavljena fotografija, slikovit prizor spašavanja ranjenika na jednoj od sarajevskih ulica.
Dogodilo se na nekoj mrežnoj aplikaciji i nakon nekog vremena nađen je odgovor na pitanje: “Poznaje li neko ovog čovjeka koji spašava ranjenika”? Javili se mnogi.
Potom se, istina sporo, ali događa povezivanje ranjenog čovjeka i Crnog. I nakon dvadesetak godina konačno je dogovoren susret. Postoji i fotozapis nasmijanog Dž. P. kako se pozdravlja i grli sa svojim spasiocem.
“On je bio u kolicima, metak ga je napravio invalidom. Saznao sam da je iz Goražda i da je tamo negdje na ratištu, kao vojnik Armije RBiH, bio ranjen i njegov dolazak u Sarajevo tog kobnog dana bio je vezan uz kontrolu koju je trebao obaviti baš u ambulanti u Vrazovoj. Poslije smo se tu i tamo nalazili. On je u početku izražavao zahvalnost što sam ga spasio, ali znalo se dogoditi da mi, a to su neki teški trenuci u njemu bili, kaže: naš šta, Crni… možda bi bilo bolje da me i nisi spasio… Kad sam završio u kolicima, mene je na životu držala samo misao da me čeka žena koja je baš tada bila trudna.’”
Čekali su i dočekali kćerku.
Onda se opet dogodila duga pauza. Nisu se neko vrijeme viđali. Crni je, kaže, čuo da se supruga od Dž. P. teško razboljela… a da je potom Dž. P. izvršio samoubistvo. Kćerka živi i radi u Sarajevu.
Crni je već dugo u penziji. Njegov hrabri, plemeniti čin nije zaboravljen.
Pojavila se jedna strana režiserka i napravila zanimljiv film. Jedan od junaka je Ismet Mršević Crni. Glavna tema filma je život u Holidaj Innu tokom ratnih godina, a osim Crnog, nastupaju jedan šef kuhinje i jedan konobar. Film je koncipiran tako da djeca tih junaka vode priču pitajući roditelje šta se dešavalo i kako im je bilo? Crnog ispituje njegov sin Adnan. Premijera filma dogodila se nedavno u Amsterdamu, doživio je pohvale i publike i kritike… a biće prikazan i na sljedećem Sarajevo Film Festivalu.
Umjetnost oživljava i od zaborava spašava neke važne trenutke. Uvijek na strani dobra.
Pretenciozno je nazvati i ovu priču umjetničkim djelom, ali i ovakva, kao nekakav hroničarski fragment, ima istu i jasnu namjeru.
Da istakne dobrotu i plemenitost ljudi.
U poplavi zla koje nas zapljuskuje sa svih strana.
Datum i vrijeme objave: 08.02.2026 – 23:15 sati
