Gradski muzej Bjelovar predstavlja izložbu Vojina Bakića (Bjelovar, 1915 – Zagreb, 1992) jednog od najznačajnijih hrvatskih kipara 20. stoljeća. Bakić je još za života svjetski priznat, svjetska kritika ga ubraja među najvažnije kipare europskog modernizma.
Bakićeva uspješna profesionalna karijera traje gotovo pola stoljeća. Izložbom pod nazivom “Princip nade” obilježava se 110. godišnjica rođenja umjetnika. Muzejski spektakl u Bjelovaru održava se pod visokim pokroviteljstvom predsjednika Republike Zorana Milanovića, Ministarstva kuluture i medija i Ministarstva turizma i sporta Republike Hrvatske.
Povratak kući
Kako naglašavaju organizatori, riječ je o prvoj opsežnoj prezentaciji Bakićevog lika i djela u njegovom rodnom gradu nakon 60 godina. Posljednja Bakićeva samostalna izložba u Bjelovaru održana je 1966. Aktualna izložba održava se 13 godina nakon velike, prve i jedine ikad priređene retrospektivne izložbe Vojina Bakića “Svjetlosne forme” u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu. Ova izložba je gostovala i u Sarajevu u Umjetničkoj galeriji Bosne i Hercegovine. Retrospektiva je pokazana nakon što je prošlo 20 godina od umjetnikove smrti i 25 godina od zadnje samostalne izložbe u Zagrebu 1988.
Posthumna revitalizacija sjećanja tada je doživljena kao tiha rehabilitacija ovog velemajstora arta, čije se ime dugo prešućivalo u domaćem javnom prostoru. Među 3.000 spomeničkih obilježja posvećenih antifašistima, sudionicima Drugog svjetskog rata, koji su potpuno uništeni u Hrvatskoj od 1991. do 2000. čak je sedam Bakićevih spomeničkih skulptura.
Sve do 18. travnja djela ovog velikog umjetnika sada se mogu vidjeti u potpuno obnovljenom Muzeju grada Bjelovara. Muzejsko zdanje iz 1832. obnovljeno je u sklopu projekta Ministarstva kulture i medija RH bespovratnim sredstvima EU fondova iz Nacionalnog plana oporavka i otpornosti u iznosu od 1,7 milijuna eura. Kulturnu renesansu Bjelovara nadahnuto najavljuje ravnateljica Muzeja grada Bjelovara Marijana Dragičević: “Ova izložba nije samo o prošlosti, već o tome kakav grad želimo biti. Grad koji prepoznaje vrijednosti umjetnosti, koji se ne boji kompleksnosti i koji zna da je nada, baš kao i umjetnost, uvijek čin odluke.”
U Muzeju grada Bjelovara nisu samo otvorili izložbu, već su i vratili kući jednog umjetnika, ističe. “Vojin Bakić je bio umjetnik svjetskog formata, modernist, vizionar, autor djela koja su duboko obilježila povijest umjetnosti 20. stoljeća. Ova izložba događa se povodom 110. obljetnice umjetnikovog rođenja, ali njezin smisao nije samo obilježavanje obljetnice, ona nije komemoracija, već dijalog, postavlja pitanje ne samo tko je bio Vojin Bakić, nego i što nam danas znači njegova umjetnost u vremenu nesigurnosti, lomova i stalnih sumnji u budućnost. Zato naslov ‘Princip nade’ nije tek poetska metafora, već stav, jer Bakićeva umjetnost ne nudi utjehu, ali nudi mogućnost – mogućnost da se u apstrakciji, svjetlu, materijalu i formi prepozna otpor, trajanje i vjera da se može misliti izvan zadanog”, kaže poduzetna i energična gđa Marijana samo za čitatelje Oslobođenja.
Zahvaljujući posvećenosti i trudu ravnateljice bjelovarskog Muzeja, izložba je realizirana uz potporu brojnih sponzora, donatora i partnera. Poklopilo se i da imamo super gradonačelnika, napominje. Gradonačelnik Bjelovara Dario Hrebak donio je odluku o kupovini i obnovi rodne kuće Vojina Bakića, Kuća Bakić nakon rekonstrukcije postaje dio Muzeja, a Bjelovar ključna lokacija za istraživanja bogatog stvaralaštva ovog izuzetnog umjetnika.
Vojin Bakić diplomira kiparstvo na Akademiji likovnih umjetnosti u Zagrebu, specijalku završava u klasi Frana Kršinića. Usavršava se u Milanu i Firenzi. Prvi put samostalno izlaže 1939. u Zagrebu. Uspješno izlaže na svim najprestižnijim svjetskim izložbama, od Bijenala u Veneciji, Aleksandriji i Sao Paulu do Documenta u Kasselu. Sa svojim radovima predstavlja se, među ostalim, i na izložbama danas povijesnih zagrebačkih umjetničkih pokreta Exat 51 i Nove tendencije, iako formalno nije njihov član.
Među najglamuroznijim momentima Bakićeve umjetnosti je skulptura “Bika” koju radi u raznim materijalima i dimenzijama. Najslavniji primjerak izveden u bronci premijerno pokazuje 1956. na Venecijanskom bijenalu, dvije godine kasnije instaliran je ispred paviljona Jugoslavije na Svjetskoj izložbi (EXPO) u Bruxellesu. Svjetski stručnjaci se dive imaginaciji Bakića i arhitekte Vjenceslava Richtera, autora paviljona. Prava senzacija na međunarodnoj sceni arta. Bakićevu skulpturu otkupljuje Grad Antwerpen za park skulptura Middelheim, gdje se i danas nalazi.
Bakić uživa međunarodni ugled i slavu, ali relativno rijetko izlaže. U svojim umjetničkim traganjima prelazi put od figuracije do čiste forme, geometrijske apstrakcije i optičkih istraživanja. Među prvima u ovom dijelu svijeta odvažno eksperimentira s novim materijalima poput nehrđajućeg čelika. U modernizaciji izraza koji je uveo u medij skulpture i spomeničke plastike prepoznaju se pojave modernizacije u svjetskim razmjerama. Prisutne su u Bakićevom umjetničkom djelovanju na čitavom području tadašnje Jugoslavije.
Bakić početkom 1960-ih odlučno mijenja način oblikovanja monumentalne spomeničke skulpture. Ideološki zadatak lišava naracije, apstraktnim jezikom visokog modernizma lansira skulpturu do univerzalnog znaka za sva vremena. To su čisti estetski objekti koji sažimaju kolektivno i individualno iskustvo povijesti, tumače stručnjaci. U prijevodu, demonstriraju moć univerzalne snage umjetnosti koja spaja ljude u životu i sudbini.
Bakića se danas u teoriji svjetske arhitekture poredi s najslavnijim aritektom našeg vremena, nedavno preminulim Amerikancem Frankom Gehryjem. Razlog je fascinantan Bakićev spomenik partizanima na Petrovoj gori iz 1982. godine, na lokaciji legendarne partizanske bolnice, u blizini mjesta Topusko, gdje je 1944. održano zasjedanje ZAVNOH-a. Napravljen je u obliku osmokatne skulpture omrežene pločama od nehrđajućeg čelika, a zbog fantastičnih oslobođenih formi porede ga s radovima genijalnog Gehryja.
Ovaj impresivni spomenik nije uništen, ali ubrzano propada smješten na osami u šumovitom području bez adekvatne zaštite i nadzora. Sudbina Bakićevog remek-djela Spomenik narodu heroju Slavonije iz 1968. od nehrđajućeg čelika, u selu Kamenska kod Pakraca je tragična. Bakić na izradi ovog spomenika radi deset godina, u prah i pepeo pretvoren je u samo nekoliko minuta nakon što je miniran 1992, nepuna dva mjeseca poslije smrti autora.
Izložba u Bjelovaru “Princip nade” potiče rekreaciju kolektivne memorije. Ujedno to je šansa za novo tumačenje umjetnika u vremenu i prostoru. Naziv izložbe preuzet je iz filozofije Ernsta Blocha. Princip nade ima, kako se ističe u kontekstu izložbe, i vrlo konkretno uporište u životu i radu Vojina Bakića. Izložba je postavljena na tri muzejske etaže. Više od 80 skulptura, crteža i arhivske građe vraćeno je u Bjelovar. Izložba je realizirana u partnerstvu Grada Bjelovara i Gradskog muzeja Bjelovar, uz podršku Gliptoteke Hrvatske akademije znanosti i umjetnosti (HAZU), Muzeja suvremene umjetnosti i Nacionalnog muzeja moderne umjetnosti u Zagrebu, Muzeja moderne i suvremene umjetnosti Rijeka, Agronomskog fakulteta Sveučilišta u Zagrebu, Ministarstva vanjskih i europskih poslova RH, Ministarstva branitelja RH, arhivskih institucija i brojnih kulturnih djelatnika.
Većina radova pokazanih na izložbi su iz ostavštine obiteljske kolekcije Bakić. Kustosica izložbe je Hana Ćurak, antropologinja i istraživačica koja je koncept razvila na poziv i u dijalogu s kustoskim kolektivom Što, kako i za koga/WHW. Kolektiv je osnovan 1999. u Zagrebu, djeluje u Beču i Berlinu, članovi su Ivet Ćurlin, Ana Dević, Nataša Ilić, Sabina Sabolović i Dejan Kršić. Autorice izložbenog postava su zagrebačke arhitektice Ana Martina i Vjera Bakić, umjetnikove unuke i nasljednice njegovog opusa.
“Specifičnost ove izložbe u odnosu na dosadašnje prezentacije Bakićevog rada je naglašeni kolektivni kustoski rad (WHW i obitelj Bakić s Hanom Ćurak), inovativni teorijski okvir te fokus na obiteljski kontekst i kontekst grada u kojem je odrastao insistirajući na etičkom čitanju nade, kontinuitetu vrijednosti koje je Bakić zastupao i stalnom promišljanju (ne)mogućnosti novog društvenog imaginarija”, navode iz Muzeja. “Izložba širi muzejski okvir i aktivira ga kao metodu zajedničkog učenja”, poručuju.
Na izložbi se mogu vidjeti ključne cjeline Bakićevog stvaralaštva s naglaskom na cikluse “Svjetlosne forme” (1963-1968), “Razlistale forme” (1958), najznačajnija reprezentativna djela uključujući skulpture “Bik” i “Torzo”, u postavu je i premijerno skulptura “Istovremenosti” (1968-1969). Iz bogatog fundusa Gradskog muzeja Bjelovar izloženi su ostaci izvornog spomenika Strijeljanima u 2. svjetskom ratu, u Bjelovaru iz 1947. koji je Bakić napravio prema sjećanju na vlastitog brata, jer su mu ustaše 1941. strijeljale četvoricu braće. Spomenik je miniran i uništen, ali je na inicijativu grupe hrvatskih intelektualaca i muzeologa uz potporu Ministarstva kulture RH rekonstruiran i replika vraćena 2010. u Spomen-park Borik u Bjelovaru.
Među ostalim, u postavu je i maketa za nereailizirani spomenik Josipu Brozu Titu u Zagrebu, čija je premijera na zagrebačkoj retrospektivi doživljena kao senzacija. Spomenik pjesniku Ivanu Goranu Kovačiću u Lukovdolu ljude podsjeća na fantastičan svemirski brod, u Bjelovaru se može vidjeti Bakićev portret ovog nezaboravnog pjesnika i partizana kojeg su ubili četnici 1943. u okolici Foče u BiH.
Dijalog umjetnika
Integralni dio postava su i radovi suvremenih hrvatskih umjetnika Davida Maljkovića (Rijeka, 1973), Sare Salamon (Rijeka 1991) te bosansko-nizozemskog umjetnika Miloša Trakilovića (Tuzla 1989) za koje je rečeno da “u dijalogu s Bakićevim opusom stvaraju nove kontinuitete kritičkog promišljanja modernističkog naslijeđa”. Na izložbi se ne može vidjeti famozna instalacija kipara Vojina Hraste (Šibenik, 1981) pokazana u Splitu i Zagrebu pod nazivom “Prije početka, nakon završetka ručka” 2021. inspirirana Bakićevim spomenikom antifašistima na Petrovoj gori, koja, kako mi je Vojin rekao u intervjuu za subotnji dodatak Oslobođenja Pogledi, simbolizira dijalog dva Vojina, kipara, umjetnika, imenjaka.
Što je govorio Bakić? Oni koji su ga poznavali opisuju ga kao samozatajnog, povučenog, neizainteresiranog za samopromociju. Na umjetnost gleda kao na neizvjesnu potragu. “Čar svega je u avanturi, u traženju, u tom je smisao čovjeka. Jer po utrtim stazama lako je hodati, ali to nije riskantno, pa nije ni interesantno.” Životni i stvaralački moto sumira riječima: “Jedini pravi razvojni put je razvoj u procesu rada. Ne vjerujem u teoriju da je umjetnik bogomdana ličnost. Čovjek ima ideju, slutnju… Kada pokušate realizirati, vidite da ste nemoćni, da vam nedostaje stotinu elemenata. Onda počnete pipati, kao dijete trčati za tim, dok negdje to ne ulovite, ako imate snage da izdržite tu utrku, trku za neuhvatljivim…”
Datum i vrijeme objave: 08.02.2026 – 23:30 sati
