Teorija i praksa seksa u svemiru

Postoje neke teme o kojima se ne razgovara na ozbiljnim mjestima i koje su se desetljećima izbjegavaje i držale po strani jer zvuče kao pubertetska brbljanja iz školskih hodnika: „Je li netko ikad radio… one stvari… u svemiru?“ Nadležne službe velikih svjetskih svemirskihagencija uporno tvrdeda nemjusaznanja o spolnim odnosima astronauta u orbiti, a astronauti uglavnom imaju pametnijeg posla od potvrđivanja urbanih legendi radoznalima i zainteresiranima..

No problem je u tome što se svemir sve manjeponaša kao ekskluzivan znanstveno-tehnološki sofisticirani laboratorij rezerviran za rijetke, vrhunski trenirane i superodabrane., nego postaje mješavina radnog mjesta, poligona, start-up igraonice i – polako, ali sigurno – turističkog proizvoda. I tu se naglo mijenja intonacija razgovora o škakljivijim stvarima: seks u svemiru više nije „hihihi“-tema, nego postaje potencijalno važno pitanje logistike, sigurnosti, reproduktivnog zdravlja i pravila koja u ovom trenutku jedva da postoje.

„Urgentno praktično“: sudardvajurevolucija

U zadnje vrijeme sve se češće piše o tezi koja zvuči banalno tek dok se ne izgovori naglas: kako raste broj letova i trajanje boravka u svemiru, raste i vjerojatnost da će netko u nekom trenutku pokušati seks, a možda i začeti. Nije to zato što netko navija za svemirske bebe, nego zato što su rizici predvidivi, a podaci i protokoli tanki – i što bi bilo lijepo da se medicina i regulativa ne upoznaju s temom tek nakon prvog incidenta. Drugim riječima, ovo je ona vrsta problema koja se dugo činila egzotičnom, a onda odjednom postane Excel-tablica: tko, kada, pod kojim uvjetima i s kojim posljedicama.

U tim raspravama često se citiraju i autori koji upozoravaju da reproduktivno zdravlje ne smije ostati „policy blind spot“ – slijepa pjega politike i regulative – ako se ozbiljno računa na dulje misije i privatne letove i astronaute. Kad se jednom prijeđe prag od „par dana u orbiti“, pitanja kontracepcije, privatnosti i hitnog zbrinjavanja prestaju biti moralna filozofija i postaju čista operativa.

Ovdje je ključan pojam „privatni letovi“: profesionalne posade su selekcionirane, medicinski praćene i disciplinirane do razine profesionalnosti u sustavu japanske željeznice. Ali, komercijalna, turistička publika… pa, recimo samo da ne prolazi istu proceduru, a ponekad ni istu razinu samokontrole. Uz to, privatni letovi donose i drugačiju dinamiku – više ljudi, više kamera, više improvizacije – a svaka od tih stavki je loša vijest za temu koja bi, ako je već neizbježna, barem trebala biti pod kontrolom.

Povijest svemirskog seksa između SF-a i tabuizma

Tema seksa u svemiru ima dugačak rep u znanstvenoj fantastici i popularnoj kulturi – od ozbiljnih spekulacija do jeftinih gegova. Paneli, knjige i članci gurali su temu iz „zabranjenog“ u „pričajmo o tome barem normalno“.

Klasični SF-žanr je to najčešće rješavao na dva osnovna načina: ili bi problem elegantno preskočio uvođenjem umjetne gravitacije (rotirajuće stanice, „spin“ brodovi, brodske palube koje se ponašaju kao Zemlja), ili bi ga pretvorio u scensku komiku i svojevrsnu bestežinsku baletnu koreografiju. U filmovima poput „Barbarelle“ seks je bio šarena alegorija – svemir je tu pozadina za erotiku, a ne fizički sustav koji se miješa u anatomiju.

Nasuprot tome, ozbiljniji naslovi o kolonizaciji i dugim misijama često su intimnost rješavali pravilnicima i tehnologijom: privatnost kao luksuz, kontracepcija kao standardna oprema, a trudnoća kao strateški rizik koji se planira ili zabranjuje. Modernija ekranizacija tog „realističnog“ smjera vidi se u serijalima koji inzistiraju na mag–čizmama, rukohvatima i vezanju svega što ne smije odletjeti – pa se i seks, ako se uopće dogodi, prikazuje kao nešto što traži više inženjeringa nego romantike, mirisnih svijeća i violina.

Pravi razlog zašto se svemirski seks sada vraća kao tema za široku raspravu nije to što se netko iznenada sjetio da su astronauti samo ljudi, nego zato što se svemirski program širi izvan državnih agencija, a trajanje boravka raste. Kad se u igru uključe privatne misije, hoteli u orbiti (koji su, naravno, već u planovima), a posebicw kada se uzme u obzir opcija dugih putovanja, pitanje reproduktivnog zdravlja prestaje biti egzotično i imaginarno, te postaje vrlo realno i nezaobilazno.

U tom smislu, najpoštenije je reći: „seks u svemiru“ još uvijek jeste clickbait, ali reproduktivna medicina u svemiru je priča koja neizbježno dolazi na dnevni red.

Je li uopće izvedivo?

Dobro, dakle… je li seks u svemiru uopće moguć? Najkraće rečeno: jeste, ali mu temelj nije romantika nego fizika.U bestežinskom stanju nema „pritiska“ na madrac ili uzglavlje kreveta, nema „sidrišta za potisak“ koje inače radi pola posla pri seksu. Svaki pokret prema naprijed gura oba tijela u suprotnim smjerovima, pa bez nekog sustava učvršćivanja rezultat može biti komično nevjerojatan: dvoje ljudi se, umjesto da se zbližava, udaljava i razmiče kao dvije magnetizirane igračke s istim polovima. Čak i kad se partneri uspiju „uhvatiti“, tijelo stalno traži uporište – a u kabini koja je puna rukohvata i opreme nije baš da postoji prostor dizajniran za intimnu koreografiju.

Zato se u popularnim prikazima stalno pojavljuju remeni, elastične trake, različita rješenja i razne improvizacije koje nalikuju scenografiji jeftinih sadomazohističkih pornića. Nije to zbog perverzije inženjera nego je posljedica Newtonovih zakona. I da, u takvom okruženju seks postaje aktivnost koja traži jasan plan: gdje su noge, gdje su ruke, gdje je ventilacija, gdje su površine koje se mogu dezinficirati i – vrlo bitno – gdje završavaju razne tjelesne tekućine. U bestežinskom stanju ništa ne „padne“ kamo bi se očekivalo; kapljice imaju tendenciju lebdjeti, lijepiti se za materijale i završiti tamo gdje im nije mjesto.

Jer svemirske letjelice su zatvoreni ekosustavi. Kapljica koja pobjegne nije samo estetski problem; ona je potencijalni biofilm u ventilacijskom sustavu. A kad je zrak recirkuliran, a filtri i izmjenjivači topline rade kao pluća cijele stanice, higijena prestaje biti privatna stvar i postaje dio sigurnosti cijele posade.

Libido, hormoni i „glava koja radi na smjene“

Čak i kad se mehanika riješi, u zraku (i bestežinskom stanju) ostaje lebdjeti još nekoliko važnih pitanja. Među njima je i ono motivacijsko: je li ljudima uopće do seksa u svemiru?

Ako i zanemarimo činjenicu da je za uspješan svemirski threesome (da, seks utroje, jer osim dvoje partnera tu je i neizbježni Sir Isaac Newton) potrebno racionalno i smireno planiranje i priprema prostora i koreografije, što može biti vrlo otežavajuće za one kojima takve pripreme kvare romantiku i spontanost, treba naglasiti postojanje još jednog problem: svemir ne radi čudne stvari samo psihi i libidu, nego i ljudskoj anatomiji i tjelesnim funkcijama.

Primjerice, u sustavnim pregledima o reproduktivnom zdravlju u kontekstu svemirskih uvjeta spominje se kako je u nekim studijama kod muških astronauta zabilježen privremen pad samoprocijenjenog seksualnog nagona paralelno s promjenama testosterona. Osim toga, mikrogravitacija prebacuje tekućine prema gornjem dijelu tijela (poznati „puffy face“ efekt), mijenja hemodinamiku, opterećuje vestibularni sustav (osjet ravnoteže i snalaženja u prostoru), remeti san i cirkadijani ritam, a stres i raspored rada često su takvi da se libido ima pravo žaliti sindikatu svemirskih djelatnika.

To ne znači da je „svemir ubojica seksa“, nego da je izvanzemaljsko okruženje dovoljno ekstremno da rutinski pomiče ljudsku fiziologiju i ponašanje.

Što zračenje radi spolnim stanicama?

A ni tu nije kraj problemima. Dok se mehanika seksa može riješiti remenjem, stanična biologija se suočava s neprijateljem kojeg ne zaustavlja ni najdeblji „harness”. Glavni problem je visokoenergetsko ionizirajuće zračenje – galaktičko kozmičko zračenje (GCR) i povremeni solarni protonski događaji (SPE). Za razliku od Zemlje, gdje nas štiti magnetosfera, u dubokom svemiru stanice su izravno na udaru čestica koje prolaze kroz trup letjelice kao kroz sir.

Problem je asimetričan za muškarce i žene. Ako promatramomušku plodnost, stvaranje spolnih stanica (spermatogeneza) je od puberteta do smrti kontinuiran proces, što je u kontekstu svemirskog zračenja istovremeno i prednost i mana. S jedne strane, „oštećena roba” (u vidu ozračenih spermija) teoretski se može zamijeniti novom nakon povratka u sigurnije okruženje. S druge strane, istraživanja na glodavcima pokazuju da visoke doze zračenja mogu trajno oštetiti matične stanice u testisima, uzrokujući dugotrajni pad broja spermija i značajnu fragmentaciju DNK. A fragmentirana DNK znači genske anomalije i visok potencijal nasljednih oštećenja kod potomstva.

S druge strane, po pitanju ženske plodnosti, žene se rađaju s konačnim brojem jajnih stanica (oocita). U jajnicima ženskog novorođenčeta ih se nalazi konačan broj (oko pola milijuna), koji se neće povećavati ni “osvježavati” više nikada tijekom života. Dakle, svako oštećenje DNK u jezgri oocite je permanentno. Jajne stanice su iznimno osjetljive na ionizirajuće zračenje jer ono uzrokuje radiolizu vode i stvaranje slobodnih radikala koji kidaju lance DNK. Čak i ako ne dođe do steriliteta, rizik od prijenosa mutacija na embrio u ranoj fazi nakon začeća drastično raste.

Kada se tome doda oksidativni stres uzrokovan mikrogravitacijom, dobivamo koktel koji bi mogao značiti da je „prirodno” začeće u dubokom svemiru genetički ruski rulet.

Sa začećem prestaje svaka šala

Dakle, došli smo do centralnog problema: najvažnije u cijeloj priči je da prava tema svemirskog seksa nije „seks“, nego reproduktivno zdravlje, mogućnost rane trudnoće i posljedice izloženosti mikrogravitaciji i svemirskom zračenju.

Dapače, problem nije jedan, nego ih je namjanje tri. I to prilično velika i teško rješiva. Prvi jezračenje – jer u svemiru nema atmosfere i magnetskog štita Zemlje, pa ionizirajuće zračenje može oštetiti DNK ne samo u gametama (spermijima i jajnim stanicama), nego i u prvim fazama novog života nakon oplodnje – u ranom embrionalnom razvoju.

Drugi problem je mikrogravitacija (smanjenje gravitacijskih sila ili njihov potpuni izostanak ), jer se procesi implantacije (usađivanja oplođenog jajašca u maternici) i daljnjeg razvoja embrija oslanjaju se na finu biološku „mehaniku“ koja je milijunima godinaevoluirala u polju stabilne standardne zemaljske gravitacije. Postoje istraživanja koja pokazuju da mikrogravitacija može utjecati na procese u sluznici maternice (endometriju) koji su ključno važni za implantaciju.

Treći – i ne najmanje važan problem su etika i odgovornost – teška i komplicirana pitanja o tome tko odlučuje o testiranju, praćenju, prekidu misije, medicinskim intervencijama i – u najgorem scenariju – što ako dođe do komplikacija s trudnoćom koje se ne mogu zbrinuti „u letu“?

U profesionalnim programima stvar je jednostavna: trudnoća je kontraindikacija za let, a menstruacija se često drži pod kontrolom hormonskim metodama jer logistika u orbiti zahtijeva brutalnu racionalnost i praktičnost.

Od miševa i riba do čovjeka

Jedan od razloga zašto se o „svemirskoj reprodukciji“ dugo govorilo oprezno jest što je to teško istraživati na ljudima (iz očitih razloga), a rezultati na životinjama nisu uvijek konzistentni.

Postoje radovi koji sugeriraju da je reprodukcija nekih kralježnjaka u svemiru moguća bez dramatičnih posljedica – primjerice kod riba – dok se kod sisavaca priča znatno više komplicira. Eksperimenti upućuju da je embrionalni razvoj moguć, ali da mogu postojati učinci i ograničenja ovisno o fazi gestacije i uvjetima misije.

U novijim popularnim prikazima često se spominju „space embryo“ eksperimenti na miševima i pitanje može li rani embrionalni razvoj teći u stvarnoj mikrogravitaciji.Recentni eksperimenti na ISS-u s mišjim embrijima pokazali su da mikrogravitacija ne sprječava ranu diobu stanica do stadija blastociste. Ipak, to je tek vrh ledenog brijega; pitanje je kako bi se bez gravitacijskog ‘putokaza’ odvijala daljnja diferencijacija tkiva i formiranje organa, što je proces koji na Zemlji izravno ovisi o silama koje u orbiti ne postoje.

U prijevodu: teorijska biologija ne kaže jasno „ne“, ali još manje kaže komotno „da“.I tu dolazimo do najveće zamke: nedostatka podataka prikupljenih iz prakse. Ne zato što znanstvenici ne bi htjeli znati, nego zato što je skupo, rijetko i etički sklisko. U međuvremenu, broj komercijalnih letova raste brže od baze dokaza – a takve situacije su uvijek recept za probleme.

Spolnost u svemiru je i stvar tehnologije

U novijim raspravama otvara se i još jedna dimenzija: asistirane reproduktivne tehnologije (ART) postaju sve kompaktnije, automatiziranije i „prenosivije“. Ono što je donedavno tražilo pola kata klinike, danas se sve češće seli u kutiju, u modul, u zatvoreni sustav koji se može prevesti, uključiti i – barem u teoriji – standardizirati tako da ovisi manje o „zlatnim rukama“ embriologa, a više o protokolu.

Danas to zvuči kao daleka budućnost, ali logika je jasna: ako se u ekstremnim uvjetima može održavati embrio u laboratoriju, teoretski se može održavati i u orbitalnom laboratoriju. Ako se mogu minijaturizirati inkubatori, mikropumpe, sustavi za kontrolu plinova i temperature, onda se otvara i neugodno pitanje: što je sve moguće kad se svemir pretvori u produžetak laboratorija. A kad nešto postane tehnički izvedivo, povijest pokazuje da netko prije ili kasnije pokuša – čak i ako to u tom trenutku nije pametno.

Tu se odmah pojavljuje i praktičan problem: ART nije samo „tehnika“, nego lanac odluka i rizika – od prikupljanja i čuvanja gameta, preko kontrole kontaminacije, do pitanja tko uopće smije pokrenuti takav postupak i s kojim ciljem. U orbiti je sve to dodatno opterećeno ograničenjima: nema mjesta za komplikacije, nema prostora za „još jedan pokušaj“ i nema laganog povratka kući kad stvari krenu krivo.

Zato se sve glasnije inzistira da se etički i regulatorni okvir napravi prije nego što se dogodi prvi incident, a ne poslije, kad svi glume šok i traže krivca. Ako se svemir već komercijalizira, onda barem treba biti jasno gdje su granice, tko ih čuva i što se događa kad ih netko odluči testirati u ime „napretka“, marketinga ili – najbanalnije – znatiželje.

U međuvremenu, ostaje ona pomalo iritantna činjenica: tehnologija i tržište često trče brže od regulacije. A svemir nije mjesto gdje se greške elegantno popravljaju sutradan.

Svemir kao destinacija je i svemir kao biologija

Dok je svemir bio rijetka, skupa i strogo kontrolirana arena, moglo se živjeti s time da se o seksu i reprodukciji govori u poluglasu – kao o nečemu što je „sigurno nevažno“, ili barem nečemu što se uvijek može odgoditi za povratak kući.

Danas, kad se svemir polako pretvara u „mjesto gdje se ide“, taj luksuz nestaje. Kad boravci traju dulje, kad posade postaju raznolikije, a letovi sve češće uključuju ljude koji nisu prošli vojnu disciplinu ni selekciju na razini astronautskog olimpijskog kvalifikacijskog turnira, onda se i privatne navike prestaju ponašati kao teorijska fusnota.Zato je možda najbolja poruka cijele priče jednostavna: nije poanta u tome da se nekoga potiče na „svemirske bebe“, nego da se prestane glumiti da ljudska biologija ostaje na Zemlji dok tijelo putuje u orbitu.

Seksualnost, kontracepcija, plodnost, trudnoća i komplikacije nisu „pikantni dodatak“ svemirskoj ekonomiji, nego dio istog sustava rizika koji se inače mjeri tlakom u kabini, CO₂ senzorima i radijacijskim dozimetrom. A ako se o tome ne razgovara na vrijeme – uz protokole, etiku i medicinu – svemir će vrlo brzo pronaći način da o toj temi progovori sam, i to onim tonom koji nitko ne voli: kroz incident i naknadnu paniku.

_{Seks-literaturaza napredne}

Earth.com (5. 2. 2026): „Human reproduction – sex in space is moving from theory to urgent reality“

npj Microgravity (2024): „The effect of space travel on human reproductive health: a systematic review“

PMC review (2023): „Effect of microgravity on mammalian embryo development evaluated at the International Space Station“

Space.com (2011): NASA i astronautske izjave o glasinama

FiveThirtyEight (2017): „Space Sex Is Serious Business“

Space.com (2023): pregled/izvještaj o mišjim embrijima u mikrogravitaciji (ISS)

^{Igor „Doc“ Bereckije pedijatar-intenzivist na Odjelu intenzivnog liječenja djece Klinike za pedijatriju KBC Osijek. Pobornik teorijske i praktične primjene medicine i znanosti temeljene na dokazima, opušta se upitno ne-stresnim aktivnostima: od pisanja znanstveno-popularnih tekstovau tiskanom i online-izdanju časopisâ BUG, crtkanja računalnih i old-schoolgrafika i dizajna, zbrinjavanja pasa i mačaka, fejsbučkog blogiranja o životnim neistinama i medicinskim istinama, sve do kuhanja upitno probavljivih craft-piva i sasvim probavljivih jela, te neprobavljivog sviranja bluesa.}