Neću pretjerati ako za Gregoryja Portera kažem da je jazz i soul glas našeg vremena. Ovaj iznimni pjevač je zahvaljujući Zagreb Jazz Festivalu postao česti gost i u Hrvatskoj na oduševljenje uvijek sve većeg broja publike.
Ovog ljeta Gregory Porter i direkcija JAZZG-a tu letvicu dižu na još višu razinu s najavljenim koncertom na Ljetnoj pozornici u Opatiji koji će se dogoditi 6. kolovoza. S ovim glazbenikom za kojeg se može reći da je doslovce „svjetskog glasa” razgovarao sam putem Zooma pred njegov nastup u Istanbulu i za početak me zanimala njegova povratna informacija nakon gala zagrebačkog koncerta iz Lisinskog s početka ove godine kada je upriličen zajednički nastup sa Zagrebačkom filharmonijom.
Kada pjevate o optimizmu, zapravo se borite protiv okrutnosti.
Dakle, posljednji put u Zagrebu nastupili ste sa Zagrebačkom filharmonijom, pa vas moram pitati kako ste se osjećali. Za nas u Zagrebu to je bilo prilično svečano, ali i neuobičajeno iskustvo.
Gregory Porter: Bilo je sjajno. Imao sam priliku surađivati s nekim velikim orkestrima, a za Zagrebačku filharmoniju mogu reći da je među njenim glazbenicima bilo mnogo iskrenih ljubitelja moje glazbe. Imao sam osjećaj kao da to uopće nije izazov niti nešto posebno teško. Iskreno, svirao sam s glazbenim prijateljima. Za mene je to bilo vrlo lijepo iskustvo.
Često govorite o suosjećanju i dobroti kao činu snage. U vremenu kada se društvo čini sve podijeljenijim, vjerujete li da jazz još uvijek može mijenjati ljude ili se njegova uloga promijenila?
Gregory Porter: Mislim da najbolji dio jazza to svakako može. Razmišljam o ulozi koju su neki od mojih heroja imali kroz glazbu – Louis Armstrong, Nat King Cole, Billie Holiday. Svi su oni bili svojevrsni ambasadori. Svi su na neki način pokušavali promijeniti svijet i izraziti ljudskost. Najbolji dio jazza to i danas čini. Pomislim na nekoga poput Jonathana Batistea; on pripada toj vrsti glazbenika. To je jazz koji gradi ljudskost, koji na neki način gradi kulturu. Zato vjerujem da može mijenjati svijet i otvarati ljudske umove. Ima tu moć. Jazz je introspektivna glazba, promišljena glazba. To je glazba čije teme mogu obuhvatiti sve – od protesta do ljubavi. Zato je savršena za ono o čemu govorite.
Ljudskost se sastoji i od naših pobjeda i od naših pogrešaka. To je nešto što je prisutno u glazbi – ljudsko stanje.
Mnogi ljudi, a među njima sam i ja, vide vas kao čuvara duše i jazz tradicije. No vaša glazba nikada ne djeluje zarobljeno u prošlosti. Kako usklađujete poštovanje prema svojim uzorima s vlastitim umjetničkim razvojem?
Gregory Porter: Mislim da je uvijek riječ o novoj priči. Dio tradicije jest posuđivati iz prošlosti, barem kada je riječ o zvuku, ali istodobno treba ispričati novu priču. Mislim da sam ja umjetnik koji se nalazi upravo između te dvije krajnosti. Glazbeno sam stara duša, ali istodobno pričam novu priču kroz nove skladbe i nove pjesme. Vrlo sam svjestan svojih korijena, svog razumijevanja gospela. Glazba koju slušam, soul glazba koju volim, duboko je dio mene. To je ono što izlazi iz mene i događa se potpuno prirodno. Nije riječ o proračunatom procesu. Ne kažem sebi: „Napisat ću tri soul pjesme i jednu jazz pjesmu.“ Ne, jednostavno dolazi samo od sebe i prihvaćam to kako god mi došlo. Dakle, ako sam osoba koja na neki način čuva dio te tradicije, onda je to zato što je ona već u meni.
Da, upravo to sam vas htio pitati. Vaše su pjesme vrlo osobne, ali nikada ne djeluju kao ispovijedi radi same ispovijedi. Kako odlučujete koja iskustva ostaju privatna, a koja postaju dio vaše glazbe? Ili je i to prirodan proces?
Gregory Porter: To vjerojatno ide iz instinkta: “Može sve što me neće dovesti u nevolju.”
Pa dobro, nisam policija.
Gregory Porter: Ha, ha, s novinarima se nikad ne zna. Ne, zanimljivo je biti umjetnik. Ponekad se razotkrijete i izložite kada predstavljate svoju glazbu. To se ponekad događa čak i tijekom intervjua. Netko vas pita o čemu je neka pjesma i onda ispričate cijelu priču. Ali to je dio umjetničkog poziva – malo se otvoriti i govoriti istinu. To je povezano s onim što sam ranije rekao o stvarima koje bude ljudskost. Ljudskost se sastoji i od naših pobjeda i od naših pogrešaka. To je nešto što je prisutno u glazbi – ljudsko stanje. Primjerice, „Take Me to the Alley“ pjesma je o empatiji i razumijevanju. Sve se zapravo svodi na ljudsko iskustvo.
Da, ali živimo u vremenu u kojem kao da nema mnogo empatije. Kao da više nitko ne mari za ljudski dodir. Vaša je glazba puna nade, ali nikada ne zvuči naivno. Mislim da je danas iznimno važno ostati optimističan. Zato sam zahvalan što kroz svoju glazbu dijelite takav pogled na svijet.
Gregory Porter: Slažem se. Svjestan sam da se ponekad čini kao da je okrutnost zadana postavka. Kao da je okrutnost prvi izbor. Potpuno sam svjestan da je upravo to ono protiv čega se borimo. To je ono protiv čega se borimo kada kažemo da ljubav ovdje neće umrijeti. Kada pjevate o optimizmu, zapravo se borite protiv okrutnosti.
Da. To je poput jednog stiha da ljubavna pjesma nikada zapravo nije o ljubavi.
Gregory Porter: Da, upravo tako. To je to. Točno. To mi se sviđa. Mogu li to ukrasti?
Slobodno, mislim da se originalni autor neće naljutiti. (Napomena: originalni autor je Ahmed Burić, ali 10-15 minuta razgovora nije ostavljalo prostora da se ulazi u objašnjenja, jer trajala je i ta stanka dok je Gregory Porter razmišljao o toj misli)
Gregory Porter: „Ljubavna pjesma nikada nije o ljubavi.“ – Sviđa mi se to. To često govorim, ali nikada to nisam prisvojio kao svoju misao. Za mene je to uvijek borba protiv tuge.
Živimo u eri streaminga. Mnogi su umjetnici usmjereni na objavljivanje singlova umjesto albuma. Vjerujete li i dalje da album može ispričati cjelovitu priču na način na koji pojedinačna pjesma ne može?
Gregory Porter: Znate, kao što sam rekao, ja sam stara duša. Odrastao sam uz vinile i još uvijek imam osjećaj da se puna priča ispriča upravo na albumu. Nadam se da i dalje tako razmišljam, jer kada kasnije ove godine budem radio na novom albumu, želim obuhvatiti cijeli raspon svojih misli u tom trenutku života. Dakle, da, istina je da živimo u drugačijem vremenu. Ali sviđa mi se ideja pripovijedanja kroz glazbu, stvaranja luka priče. Vidjet ćemo. Svi danas pokušavaju pronaći svoje mjesto. Pitanje je: koje je naše novo mjesto u ovom novom glazbenom svijetu?
I za kraj, posljednje pitanje. Kada biste danas nekim čudom mogli razgovarati s Natom Kingom Coleom, vašim velikim uzorom, što biste ga pitali?
Gregory Porter: Uvijek je odavao dojam nevjerojatne elegancije i poniznosti. Pitao bih ga gotovo isto što bih pitao i Baracka Obamu: „Jeste li se ikada naljutili? Jeste li ikada bili ljuti zbog toga što vaša ljepota i vaša glazba možda nisu bile cijenjene onako kako su zasluživale biti?” Ne znam. Samo bih ga želio pitati je li ikada izgubio strpljenje. Nikada nije djelovao uznemireno. Nikada. Na njegovu odijelu nije bilo ni jedne bore. I uvijek sam se pitao: „Kako vam je to uspijevalo? Kako ste to uspjeli?”
Gospodine Porter, hvala vam puno. Vidimo se na sljedećem koncertu u Opatiji. Za vašu informaciju to bi trebao biti vaš najveći koncert u Hrvatskoj. Nastupat ćete u prekrasnom ambijentu, uz samo more, u lijepom parku. Nije prevruće, vrlo je ugodno.
Gregory Porter: Veselim se tome. Bilo mi je zadovoljstvo razgovarati s vama. Hvala i vama.
