Bili smo u Vijetnamu i otkrili jednostavnu suštinu: čovjek treba da ide tamo gdje njegov novac ima vrijednost i gdje se osjeća ugodno među ljudima.
U Vijetnamu se život zaista odvija na ulici. Ne samo da ljudi jedu i odmaraju se na ulici – oni kuvaju, popravljaju automobile, plete korpe, šiju haljine, šišaju mušterije i piju kafu na ulici. Sve je izloženo, vidljivo, bez skrivanja. Gradovi dišu punim plućima.
Naše putovanje je počelo u Hanoju, sa planom da idemo u Da Nang. Ali velike poplave u centralnom Vijetnamu promijenile su naše planove, pa smo se odlučili za ostrvo Phu Quoc. Ispostavilo se da je ova odluka pun pogodak.
Od čarobnog Fukvoka do podsjećanja na rat
Fukwok često se opisuje kao “Vijetnamski Bali”, ali to poređenje baš i ne daje pravo. Ostrvo je prirodnije, sirovije i mirnije. Ima pravu džunglu, ribarska sela na vodi, vodopade, pagode skrivene u zelenilu i prelepe plaže. Vjerovatno nam je bilo najljepše plaža najmanje što smo do sada videli, bez pretenzija, sa zalaskom sunca koji ne zahteva filter.
Hram Fukwok©Nenad Dikić – privatna arhiva
Nakon ostrva stigli smo u Ho Chi Minh City (bivši Saigon). Prva stanica je bila Muzej ratnih ostatakai ispostavilo se da je to bio ključni potez. Sve što smo kasnije vidjeli u zemlji ima smisla tek kada shvatite kroz šta su Vijetnamci prošli tokom rata sa SAD.
Posebno dirljiv dio priče se odnosi na Agent Orangeborbeni otrov i defolijans koje su koristile američke snage tokom rata. Naučno je dobro dokumentovano da je dioksin iz ove hemikalije izazvao dugotrajna genetska oštećenja, sa posljedicama koje se i danas vide kod potomaka ljudi koji su mu bili izloženi.
Idem na Delta Mekonga pokazao je sve ono što smo do sada vidjeli na fotografijama u Muzeju, ali i nešto mnogo jače, nevjerovatnu sposobnost Vijetnamaca da prežive i krenu dalje. Vidjeli smo radionice u kojima rade žrtve Agent Orange-a – osobe bez ruku i nogu, sa teškim neurološkim oštećenjima, uključujući poremećaje iz autističnog spektra. Bez patetike i bez skrivanja.
Rijeka Mekong©Nenad Dikić – privatna arhiva
Posjetili smo i one poznate Tzu Chi tunelimreža podzemnih kanala u kojima su Vijetnamci živjeli, borili se i preživljavali. Iako su danas djelimično proširene za “zapadne dimenzije”, i dalje su skučene, mračne i klaustrofobične. Dobro je da smo ostali neozlijeđeni.
Entry into Tzu Chi tunel ©Nenad Dikić – privatna arhiva
Sama rijeka Mekong je fascinantna. Većina vijetnamske proizvodnje hrane dolazi iz ove regije. Probali smo sve od zmijsko vinopreko pirinčanog vina, do meda, čokolade i kafe sa kokosom i pistaćima. Okusi su intenzivni, različiti, ponekad izazovni – ali uvijek iskreni.
U čast vijetnamskih žena
Ho Chi Minh je poseban grad upravo zbog svoje istorije: Francuska kolonijalna arhitektura, američki utjecaj i eksplozija modernog života. Grad se tek 2010-ih zaista “otvorio” za strance, a već je doživio veliki turistički bum – ne zbog luksuza, već zbog energije. Sve se dešava napolju. Ulica je pozornica.
Na kraju smo se vratili Hanoi – i ispostavilo se da je to bila odlična odluka. Nakon što vidite sve, prošetajte Jezera Hoan Kiemulična hrana i duga sjedenja uz pivo i supu poprimaju novu dimenziju. Iako se većina turista sjeća mauzolej Ho Ši Minazatvorima i kolonijalnim artefaktima, ostavio je na mene najjači utisak Vijetnamski ženski muzej.
Ovaj muzej jasno pokazuje da bez žena Vijetnama ne bi bilo – i ne samo zbog toga milion gerilaca već zbog majki koje su rodile i odgajale heroje. Najdirljiviji dio je motocikl kojim su fotografi godinama putovali po zemlji i slikali majke poginulih boraca. Jedan motor – hiljade priča.
©Nenad Dikić – privatna arhiva
Poštovanje znanja
Važno je spomenuti jedno mjesto u Hanoju koje za mene predstavlja tišinu kičma cele zemlje – Hram književnosti. Često ga nazivaju bibliotekom, iako je mnogo više od toga – to je najstariji univerzitet u Vijetnamu, osnovan 1070. godine, posvećen Konfučiju i učenju. Tu su postavljeni temelji vijetnamskog obrazovanja i državne uprave, stoljećima prije kolonijalizma i ratova.
Na tom prostoru vrlo jasno shvaćate da su Vijetnamci odavno shvatili nešto što se danas često zaboravlja – zemlju ne čine vojnici i moćnici, već učeni ljudi. Na kamenim stelama, koje i danas stoje u dvorištu, uklesana su imena uspešnih učenika sa carskih ispita – jer se pamti znanje, a ne oružje. Ovaj sistem meritokratije, zasnovan na učenju, bio je temelj državne službe više od 700 godina.
©Nenad Dikić
Možda zato Vijetnam danas izgleda kao zemlja koja se nije izgubila nakon svega što je prošla. Nakon prolaska ratnih muzeja, tunela, delte Mekonga i radionica žrtava Agent Orange-a, a onda dođeš ovamo, vidiš da preživljavanje nije bilo slučajno. Bio je to rezultat višegodišnjeg poštovanja znanja, obrazovanja i strpljivog rada. I to se osjeća i danas, u načinu razmišljanja, rada i planiranja budućnosti.
Krstarenje koje treba doživjeti
Postoji mnogo tura iz Hanoja, ali Ha Long Bay je nešto što zaista treba doživjeti. Preporuka je jasna: spavajte na brodu. Ne samo zbog krajolika krečnjačkih litica koje se uzdižu iz mora, već i zbog hrane – svježih kamenica i lignji praktički tek izvađenih iz vode. Krstarenje ovdje nije luksuz, već pravi način da doživite zaljev.
Preporuka za putovanje
Istorija Vijetnama je posebna priča i važna lekcija. Samo 50 godina nakon jednog od najrazornijih ratova 20. stoljeća, zemlja se ne samo oporavila već je postala lider u mnogim oblastima: proizvodnji, izvozu, tehnologiji. I ono najvažnije – bez mržnje, gotovo u stilu Nelsona Mandele. Danas su Sjedinjene Države jedan od ključnih partnera Vijetnama.
Na kraju se vraćamo na novac. Po ceni dve nedelje u Vijetnamu dobijate nekoliko dana u Evropi na Zlatiboru ili jedva vikend u Švajcarskoj. Vijetnam pokazuje da svijet ne mora ići u smjeru visokih cijena, već pametne ponude i očuvanja izvorne kulture.
I zato ovo nije samo putopis. Ovo je podsjetnik da vidite druge ljude iz svoje perspektive.
Kafić u Hanoju©Nenad Dikić
Galerija slika
Naslovna fotografija © Nenad Dikić-privatna arhiva
Galerija slika-©Privatna arhiva Nenada Dikića
