Feminističke kolumne Suade Arnautović kao ogledalo svakodnevice

Prva knjiga Suade Arnautović pod nazivom “Sve o čemu smo pričali” objavljena je krajem 2025. godine i predstavlja zbirku kolumni koje su izlazile u dnevnim novinama Oslobođenje, u periodu od početka 2018. do kraja 2020. godine. Zbirka predstavlja izbor od 44 kolumne koje su podijeljene u četiri tematski zaokružena poglavlja. Spisateljica Arnautović po vokaciji je pravnica, a po ličnom izboru spisateljica, koja se prvo okušala u novinarskoj formi kolumne.

U periodu kada su kolumne objavljivane, spisateljica Arnautović suočila se s nizom izazova koje nameće ova kratka forma, koja prije svega insistira na aktuelnim temama i poštivanju rokova pripreme tekstova za objavu. Osim toga, prostor koji su zauzimale njene kolumne svrstavao se u lifestyle rubriku “O životu i koječemu”, koja podrazumijeva jednostavan stil pisanja – jasan, razumljiv i privlačan široj čitalačkoj publici – kao i spektar tema s kojima se mogu identificirati ljudi različitih identiteta.

“Priručnik”

Fašizam po knjizi

Prakse koje živimo

Pišući iz perspektive radoznale, moderne i feministički orijentirane djevojke, spisateljica propituje različite stereotipe svakodnevno prisutne u našem društvu i ogoljava stanja i situacije koje se zbog svoje repetitivnosti često uzimaju zdravo za gotovo i prihvataju kao podrazumijevajuće, a u suštini predstavljaju niz diskriminatornih praksi s kojima živimo. Iako u gotovo svim kolumnama razotkriva stereotipe i patrijarhalne obrasce koje živimo u modernom društvu, u pojedinim poglavljima fokus se stavlja na pitanja koja su često prisutna u društvenom diskursu i koja se od 2018. godine do danas nisu značajnije promijenila.

Postavljajući pitanje “Znamo li gdje nam je mjesto?”, spisateljica govori o stereotipima koji se odnose na uspješne žene, na periode u kojima se smatra da je žena privlačna i poželjna u društvu, te na vještine iz prostora domesticiteta koje se tradicionalno vežu za ženu, a kada se njima bavi muškarac, postaju nešto poput egzotike. U okviru ovog poglavlja problematiziraju se i tradicionalna očekivanja od žena koja podsjećaju na uputstva za sretan život iz šezdesetih godina, prema kojima žena treba da se odmori prije suprugovog dolaska s posla i dočeka ga svježa i raspoložena.

Da nije riječ o kolumni kao žanru u okviru dnevne štampe, prenošenje navedenih uputstava bilo bi smiješno; ovako je riječ o jasnom pokazatelju da su očekivanja od žena ostala nepromijenjena i da spisateljice i kroz naizgled banalizirane forme i tekstove nastoje skrenuti pažnju na patrijarhalne obrasce koji mogu dovesti do tragičnih posljedica. I danas se rečenica “Dobra žena zna gdje joj je mjesto” može čuti i pročitati u javnom diskursu, naročito u periodima kada se desi femicid ili neki drugi tragičan događaj koji uključuje žene kao individue o kojima se sudi i donose presude.

Nažalost, stereotipni doživljaj “dobre žene” podrazumijeva i autoritativan pristup u odgoju, pri čemu neko drugi određuje kako se postaje dobra i poželjna. Stoga se u navedenim kolumnama razotkriva sve licemjerje našeg društva koje očekuje da žena ispuni sve nametnute norme i da pritom bude lijepa, njegovana, poslušna i dobra. Ne treba zanemariti ni dozu humora s kojom spisateljica pristupa ovim temama, kao ni hiperbolizaciju zbog koje se ponekad zapitamo je li moguće da ljudi ovako razmišljaju i postupaju, iako u suštini znamo da jeste i da je stvarnost istovremeno smiješna i tragična.

U tom kontekstu posebno se ističe kolumna “Jesi l’ prava žena ako ne znaš napraviti peksimet?”, koja je bila u užem izboru da postane i naslovna tema knjige. Iz ove priče jasno je da je prostor domesticiteta još uvijek snažno vezan za žene, te da se obaveze podijeljene po rodnim ulogama ne mijenjaju. Od žene se očekuje da zna napraviti peksimet, pa se dolazi do zaključka da je savremeno doba donijelo i veće opterećenje u različitim segmentima ženskog života – očekuju se uspješna karijera, djeca i socijalna integracija u zajednicu, na nivou koji se smatra poželjnim.

U jednom dijelu zbirke jasno se očituje perspektiva pripovjedačice koja sebe predstavlja kao nesputanu i buntovnu djevojku koja živi slobodno i dinamično, istovremeno propitujući sa prijateljima i poznanicima različite društvene fenomene. Spisateljica otvoreno piše o problemima ljudi koji je okružuju, ne otkrivajući njihove identitete, te ih povremeno toliko uveličava da djeluju groteskno. Problematiziraju se i popularni trendovi, poput fenomena “sponzoruša”, o kojima se piše na način koji ih ogoljava i prikazuje realno, udaljavajući se od tračerskog pristupa.

Posebno je naglašeno feminističko tumačenje pojava kroz koje se propituju rodne uloge i društvena očekivanja, poput ostvarenja žene kao majke. Zanimljiva je kolumna u kojoj se govori o tome kako se mladim djevojkama često poručuje da će problemi vezani za reproduktivno zdravlje nestati porodom, dok istovremeno ne uspijevaju pronaći adekvatne partnere za vezu, a kamoli za roditeljstvo. U tom kontekstu žensko tijelo se doživljava kao tijelo stvoreno za reprodukciju, koje treba da funkcioniše bez bola. Suprotno tim očekivanjima, nemogućnost ostvarenja u roditeljstvu često dovodi do emocionalne traume praćene i tjelesnim bolom, dok krivica i strah od neispunjenih očekivanja postaju stalni podsjetnici na osjećaj neostvarenosti i protraćenog vremena.

Jedna od najzanimljivijih kolumni nosi naziv “Djeca sreće” i govori o odrastanju u ratu i ratnoj svakodnevici djece s Vratnika. To je jedina kolumna u kojoj se tematizira ratno iskustvo djece i ujedno predstavlja potpuno drugačiju poetiku u odnosu na ostale tekstove u knjizi. U njoj se istovremeno prepliću ljepota i tragedija ratnog djetinjstva, u kojem djevojčica sanja o ćevapima i moru. Ova kolumna pokazuje pripovjedački potencijal spisateljice za druge književne forme i nagovještava veću umjetničku širinu.

Filozofija pink naočala

Zanimljivo je da je kolumna objavljena krajem 2020. godine, u periodu kada se autorica počela okretati ozbiljnijim temama koje su proizašle iz nove svakodnevice obilježene lockdownom i izolacijom. To je vrijeme u kojem su se razotkrili kvalitet i suština međuljudskih odnosa, kao i praznina formi koje su se dotad održavale radi očuvanja slike sretnih porodica. Izazovi pandemije pokazali su da i savremeni “biološki rat” ima svoju djecu sreće koja će o tome tek pisati.

Zbirka se završava kolumnom “Životna filozofija pink naočala”, u kojoj spisateljica u novinarskom stilu iznosi stavove koji predstavljaju filozofiju generacije milenijalaca – generacije koja ne odustaje i ne prihvata neuspjeh kao konačan ishod, već vjeruje da se uspjeh gradi upornim radom i trudom. Na taj način autorica zatvara jedno životno i autorsko poglavlje pisanja kolumni, dajući im drugi i duži život u formi knjige, dok se istovremeno okreće pisanju kratkih priča koje tek treba da pronađu svoj put do čitatelja.

Vrijednost ove zbirke leži i u činjenici da je objavljena s određenim vremenskim odmakom i uz minimalne uredničke intervencije. Upravo ta distanca omogućava drugačije sagledavanje tema koje su bile aktuelne u vrijeme nastanka kolumni, ali i uvid u to koliko se društveni i kulturni kontekst promijenio. Danas smo zatvoreniji i više okrenuti individualnim problemima, dok su se svakodnevna prepričavanja i tračevi preselili na društvene mreže i digitalne platforme, na kojima bi spisateljica, da kolumna i dalje izlazi, vjerovatno tražila novu inspiraciju.