Emir Bektić kaže da su mnogi njegovi vršnjaci izgubili život na putu kroz šumu, iako su bili samo djeca. On je imao 13 godina kada je rat počeo, a živio je s porodicom u srebreničkom selu Bektići. Kaže da je do tada imao lijepo djetinjstvo, ispunjeno željama, putovanjima i igrom.
“Rat je umnogome sve to promijenio, nestalo je bezbrižnosti, dječije radosti i graje, kao i velikih okupljanja. Ipak, našli bi bar nakratko vremena i prostora za igru. Bio je to težak period, gladi, granatiranja i užasnih vijesti o ubijanju civila od granata i od učestalih pješadijskih napada”, priča Emir.
Potom, umjesto sjećanja na tinejdžerske dane, pamti rastanak s majkom i sestrom kada s ocem kreće na put spasa.
“Na tom putu sam bio zarobljen dva puta. Vidio na stotine ubijenih ljudi, gledao ubijanja i sve užase kojih se teško i prisjećati”, kaže Emir.
Njegov vršnjak Emin Omerović u projektu “Životi iza polja smrti” govori da prva sjećanja ima na nestanak brašna, glad i granatiranja. Kaže da su bili “glineni golubovi”.
“Od aktivnosti najviše smo se bavili – ako možeš naći kakve hrane negdje ili, dok su padale palete, išlo se u noćne ture i ako možeš donijeti sebi hrane. Kasnije, družilo se s nekim ljudima, kao fudbala se igralo”, opisuje Emin.
Kad bi poželio da vidi svjetlo, otišao bi do Pošte u Srebrenici, gdje je bio UNPROFOR. Stao bi tu i gledao sijalice. Kada bi ih se nagledao, vratio bi se kući, govori. Školovanje u Srebrenici je kratko trajalo, kaže Emin.
“Srebrenica je pala i sve je to ostalo tako nezavršeno. I ta prijateljstva i ta druženja i upoznavanja, sve je tako ostalo nedovršeno između nas”, navodi on.
Zauvijek u sjećanju će mu ostati granatiranje školskog igrališta u Srebrenici 12. aprila 1993. godine, kada je ranjen njegov brat Alija. Kaže da je brat otišao po vodu, a da je on ostao u stanu. Kada je saznao da je Alija ranjen, zajedno s ocem i rođakom je otišao da ga traži.
“Bolje da nisam išao, jer ja sam otišao dolje pravo na, na to igralište, i to je bilo strašno. Sjećam se, čovjek je sjedio, znači ruke su još bile na koljenima, al’ glave nije imao”, opisuje Emin prizore masakra na igralištu.
“Teške slike. Strašno”, kaže Emin i govori i da mu je ovaj masakr – u kom su ubijene 74 osobe, a ukupan broj žrtava se povećao na 105 jer je nekolicina preminula na putu do bolnice i u bolnici – prekinuo djetinjstvo.
Prisjeća se da je 1994. išao u Žepu po brašno i nosio vreću 17 kilograma tešku. Bio je ponosan, ali su ga sedam dana boljela leđa zbog tereta. Po vodu je išao preko brda u selo Đoze, a onda je došao dan kada s ocem i bratom napušta Srebrenicu – 10. jula navečer, kada im je majka spakovala hranu i sa suzama u očima ispratila ih na put preko šume. Iako mu je otac govorio da se iz šume vrati u Potočare, nije htio.
“Nisam želio da odem na Potočare, a to je bio za mene test neki, izazov, kao avantura neka, da se dokažem da ja to mogu. Taj put preći, kao neki ispit zrelosti”, zaključuje Emin.
