Svi naši aprili stopili su se ove godine ranije i to u Zenici. Kao po točku historije vidjeli smo sve naše uspone I padove, odbrane I pobjede. Prepoznali smo I naše gradove koji su rušeni, pa građeni, ali ideja da Bosna i Hercegovina pripada svim slobodnim ljudima nikada nije nestala. To i tako živi i glavni grad naše države. Kad na adresi ti piše Sarajevo – novinarsko pero pripada Vildani Selimbegović.
Uspjeh fudbalske reprezentacije
Iste one noći kada je fudbalska reprezentacija Bosne i Hercegovine izborila plasman za Mundijal 2026, mojim kolegama i meni počele su stizati čestitke. Čitatelji, gledatelji, suradnici, novinari, urednici iz regiona i svijeta željeli su na taj način da podijele radost, uspjeha iz Zenice.
Kolega iz Zagreba mi je dan kasnije kazao: “Ljudi vole uspjeh, a nema većeg od onog kad David pobijedi Golijata.” Bosna i Hercegovina je puno puta u svojoj ne tako davnoj povijesti pokazala i dokazala nadmoć nad golijatima.
No, svoje smo pobjede gurali u zapećke, potiskivali ih. A onda i tog mitskog Davida pretvarali u crtanog kalimera. Priča o Šestom aprilu zato i jeste priča o nama i našem pristajanju da budemo zloupotrijebljeni i izmanipulirani.
Opsada Sarajeva 1992.
Ko god je u Sarajevu proveo proljeće 1992, zna o čemu govorim. Iako je napad na grad počeo dan ranije opsadom i obračunom s kadetima Policijske škole MUP-a RBiH na Vracama, iako su i prve civilne žrtve Suade Dilberović i Olge Sučić tog 5. aprila ubijene snajperskim hicima, krive jer su bile dio mase koja je vjerovala da će građanskim protestima izvojevati pobjedu nad oružijem, koje je uveliko bilo raspoređeno po obroncima oko naše glavnog grada, dugo je vremena upravo taj 6. april bio prepoznat kao dan kada je plamen rata zahvatio našu zemlju.
Možda i zato što su se napad na Ravno i Arkanovo divljanje po Bijeljini doimali tamo daleko, a možda i stoga što um nije mogao pojmiti da su tenkovi, smrt, granate, progoni i svi oni užasi koji su se sručili na Sarajlije u 1.425 dana opsade koja je uslijedila i bukvalno graničili s ludošću i pomračenjem svega što se civilizacijom zove.
Heroji i svakodnevni život
Kako smo samo tih dana bili ponosni na naše specijalce. Draganu Vikiću su se pjevali pjesme, Kemo, Gafa, Zoka, Čaja u svakom su domu pominjani kao najbliža familija.
Branili su nas i Juke i Ćele, iako s njima od prvog dana nije bilo baš najjasnije kuda gone, ali tješili smo se kako će sve to doći na svoje, kako će Armija, tek je to gordo zvučalo, ustrojiti vojsku, komandu, sistem i kako ćemo uz pomoć pravdoljubivog svijeta probiti taj famozni obruč.
Sarajevo nije bilo jedini ospjednuti grad u Bosni i Hercegovini, ali je bilo i ostalo simbol otpora. Sarajlije su i bez vode i bez struje, s minimalnim količinama hrane prkosile snajperima na najnevjerovatniji način, životom uprkos smrti, kulturom u inat agresiji, knjigama, novinama, predstavama, koncertima i ponosom što smo ostali zajedno u istom jadu i bjedi, pod granatama i paljbom, dijeleći zadnji komad pite od riže i kafu od korijenja, jedni s drugima, ne obazirajući se na imena i nacije.
Antifašizam i zajedništvo
Mi, glineni golubovi, sebe smo zvali antifašistima, pokazujući u nebo puno rasprskavajućih metaka i one koji su ih nemlice ispaljivali na nas. Vratili se fašisti. Vjerovali smo naivno da će 6. april, kad očekemo slobodu u koju zaista nikada nismo sumnjali, biti naš najveći praznik, dvostruki dan grada koji je odolio fašizmu.
U tim ratnim godinama i oni koje nikada historija nije zanimala znali su sve o partizanskim jedinicama koje su 5. aprila 1945. kroz Vratničku kapiju prošle i sanjali smo Valtera, ponosnu paradu i oslobođeni grad. Busali smo se u prsa, kako ćemo od tog jednog dana, kada naša brda ne budu načičkana topovima i tenkovima, izgraditi normalne živote, a Sarajevo će biti opet onaj otvoreni grad, kakav je bio u vrijeme Olimpijade, jer smo mi, za razliku od Beograda i Zagreba, očuvali civilizacijske vrijednosti, stekli brojne prijatelje u svijetu, poput Bona Voxa ili Susan Sontag, koji su i u najtežim našim danima umjeli prepoznati to naše zajedništvo, našu snagu i zato su vjerovali u naš uspjeh.
Propali ispiti i nacionalizam
Tri i po decenije kasnije vrijeme je da se pogledamo u ogledalo i priznamo da smo pali na najvažnijim ispitima. Dozvolili smo troglavo aždaji od vlasti da nas podijeli po svim mogućim crtama, da nam otme čak i pamćenje, jer se ne uklapa u željene narative.
Sve ono što nas je držalo u najgodim danima rata pojeli su nacionalni skakavci. Posve usaglašeni u samo jednoj želji: da što duže vladaju i da mi, njihove ovce, ostanemo zarobljeni u konstitutivnim torovima.
Naše je heroje pojela politika. Naša se odbrana pretvorila u jednonacionalnu lekciju iz historije. Knjige i filmovi o našoj prošlosti udaraju u neprobojne zidove dogovornih politika.
A 6. april ne samo da nije dvostruki praznik slobode, nego isparčan, podijeljen na sate i dane, svako je prinuđen da ga obilježava posebno, jer su nam naše vlasti otele institucije, ostavile veterane “Bosne” i sve druge, da se kroz razne udruge samest nalaze, polažu cvijeće i sjećaju se izgubljeni života, pritom moleći gospodu političare da uveličava događaj. I to one koji su nas ovakvima i napravili. A sve to kako bi antifašizam postao zaboravljena priča, kako bi Sarajevo konačno stalo rame uz rame sa službenim Beogradom i Zagrebom u odnosu prema Drugom svjetskom ratu.
Danas se to zove populizam, u svijetu u kome i država Izrael ne preza od ubijanja djece u Gazi.
No mi koji smo sanjali otvoreno Sarajevo imamo pravo reći da je u pitanju truli nacionalizam, protiv kojeg smo dužni ustati. Jer smo, valjda, naučili najvažniju lekciju – onu o zajedništvu koje je uvijek recept da David nadvada Golijata.
Datum i vrijeme objave: 06.04.2026 – 21:58 sati
