- 1. Prostor kreativnog “sirovog materijala”
- 2. Prostor srca
- 3. Kako znamo da smo u kreativnosti?
- 4. A šta ćemo kada kreativnost ostane „samo u glavi“?
- 5. Šta nas sputava?
Postoji miran trenutak u životu svake žene kada shvati da više ne želi da ponavlja stare obrasce. Da ne želi da kaže šta se od nje očekuje, da ne želi da živi po unapred napisanim pravilima. To je trenutak kada se u nama budi potreba za nečim novim, autentičnim, živim – trenutak kada se rađa kreativnost. Kreativnost nije rezervisana za umetnice, niti je privilegija talentovanih. Kreativnost je prirodno stanje bića koje je počelo da sluša samo sebe.
Kada smo mladi, često stvaramo nesvjesno. Kao što tijelo zna kako stvoriti novi život, tako i mi znamo kako stvoriti emocije, odnose, dinamiku – bez puno razmišljanja. To je ta duboka, instinktivna kreativnost, povezana s našim osjećajima, željama i potrebama. Ali negdje nakon četrdesete, život nas poziva na drugi nivo stvaranja kada postanemo svjesni šta i kako stvaramo. Jer sve što kažemo, svaki naš izbor, svaka odluka da nešto kažemo ili ćutimo – oblikuje našu stvarnost. Naše riječi nisu samo komunikacija već i kreacija, čisti val manifestacije.
Kada žena počne da govori istinu – ne onu koju su naučili, već onu koju se proživljava – tada njen glas postaje stvaralačka snaga. Tada više ne reaguje automatski, već bira. I upravo u tom prostoru izbora rađa se istinska kreativnost.
Naš izraz, posebno riječima, nikada ne dolazi samo s jednog mjesta, već je rezultat dubljeg unutrašnjeg toka koji počinje mnogo prije nego što išta kažemo. Svaka izgovorena reč nosi trag onoga što osećamo, šta želimo i šta sebi dozvoljavamo.
Prostor kreativne “sirovine”.“
Zato je naš glas duboko povezan sa nekoliko unutrašnjih nivoa – sa našim emocijama, našom voljom, našim srcem i, na kraju, sa samim izražavanjem. Drugi energetski centar, koji se nalazi dva do četiri prsta ispod pupka, je mesto gde osećamo, gde čulima primamo svet, gde doživljavamo zadovoljstvo, inspiraciju… To je prostor naše emocionalne i kreativne „sirovine“ koju još treba „obraditi“. Ako je ovaj dio nas zatvoren, potisnut ili otupio, nemamo šta da izrazimo. Reči tada postaju prazne, bez života, bez dubine. Kada smo u kontaktu sa samim sobom, kada dopuštamo svojim emocijama da teku, tada se u nama budi sadržaj koji želi da se izrazi.
Međutim, sam ovaj sadržaj nije dovoljan. Treći energetski centar (solarni pleksus) donosi ono što je ključno – snagu, vatru, volju da se taj sadržaj iznese. To je mjesto naše volje i naše svjesne odluke da preduzmemo akciju, kao i da ne ponavljamo stare obrasce.
Koliko puta nam se dogodilo da znamo šta osećamo, ali to ne kažemo?
Koliko puta se osjećamo nadahnuto, ali ne učinimo korak ka vanjskoj akciji?
Ovdje dolazi do izražaja “unutrašnja vatra”. Ako je slab, ostajemo u istim pričama, u istim rečenicama, u istim danima koji liče jedni na druge. Ovo je stanje kada nas težina navika stalno vraća na poznato. Ali kada se probudi “ta vatra u stomaku”, onda dolazi do promene. Tada počinjemo drugačije birati, drugačije govoriti i drugačije živjeti.
Prostor srca
Između tog unutrašnjeg impulsa i samog izraza postoji još jedan ključni prostor – prostor srca.
Naš glas nije zasnovan samo na onome što mislimo i želimo, već i na onome što osjećamo o sebi i drugima. Ako nemamo prihvaćanje u sebi, ako nemamo intimnost sa samim sobom, ako nemamo kapacitet za ljubav i radost, naš glas neće imati toplinu. Možda je ispravno, možda je jasno, ali neće imati taj kvalitet povezivanja. Kada smo u kontaktu sa srcem, naš glas postaje most između nas i drugih ljudi. Most između onoga što jesmo i onoga što želimo da “stvorimo”. I tek tada se u potpunosti izražavamo.
Kada emocije teku, volja je budna, a srce otvoreno, naš glas postaje autentičan. Onda ne govorimo da bismo ispunili tišinu, ne govorimo da bismo se dokazali, ne govorimo iz straha… govorimo jer imamo šta da kažemo.
I tada kreativnost poprima svoj pravi oblik. To više nije samo ideja, nije samo inspiracija, nije samo osjećaj. Postaje konkretno – u našim riječima, u našim izborima, u našim djelima, u načinu na koji živimo svaki dan.
Kako znamo da smo u kreativnosti?
Nije uvijek riječ o snažnom talasu inspiracije.
Nekada je to tiha jasnoća, a ponekad osećaj fluidnosti, kao da „nešto“ želi da se izrazi kroz nas.
Ponekad je to nemir koji nas pomiče s mjesta i zone udobnosti, a ponekad je to obična radost stvaranja.
A šta ćemo kada kreativnost ostane „samo u glavi“?
Mnoge žene ostaju upravo tu – u ideji. Imaju misli i inspiracije, sanjaju… Ali nema pokreta i pravovremene akcije. To se dešava kada kreativnost “nije povezana sa tijelom”. Kada postoji unutrašnji impuls, ali nema akcije. Tada kreativnost ostaje u vazduhu i da bi se materijalizovala, potrebno je da se spusti iz ideje u materiju, da je „oživi“ kroz osećaj, pokret, glas, viziju i dah.
I zato umjetnost igra tako važnu ulogu u našim životima. Muzika, ples, pisanje, stvaranje – sve su to načini da pokrenemo energiju u sebi. Kada slušamo muziku koja nas dodiruje, naše tijelo počinje da rezonira. Kada plešemo, oslobađamo napetost i dopuštamo tijelu da osjeti željeno stanje. Kada naglas kažemo ono što osjećamo, otvaramo prostor za promjene.
Kreativnost je vibracija, i kao i svaka vibracija, zahtijeva protok i kretanje.
Šta nas blokira??
Najčešće nas ne blokira nedostatak ideja, već strah od presude, strah da nismo dovoljno dobri, navika ćutanja, kao i odvojenost od vlastitih osjećaja. Jer kada ne osjećamo sebe, ne možemo se ni izraziti.
Zato je prvi korak ka kreativnosti povratak sebi.
Počnite od malih stvari. Možda način na koji kuvate, uredite prostor ili način na koji govorite. Sve može biti izraz vaše unutrašnje kreativnosti, jer kreativnost nije nešto što radimo povremeno. To je način na koji živimo. A možda je ovo preduskršnje vrijeme pravo vrijeme da sebi postavite jedno jednostavno pitanje: “Gdje u životu mogu biti autentičniji?” Jer tamo gde počnete da govorite istinu, tamo počinjete da stvarate. A kada žena počne da stvara od istine – njen život postaje njeno delo. A zašto ne bi bilo remek-delo?!
grlim te svojim glasom,
Ana
