Katolici ovih dana na osobit način promišljaju o porukama koje sa sobom nosi najveći kršćanski blagdan Uskrs, a koja jasno svjedoče o pobjedi života nad smrću te utiru put svima onima koji u vremenima neizvjesnosti, boli i patnje ne gube nadu, već, vjerujući u ono što ih čeka nakon, trebaju, slijedeći Isusov primjer, živjeti život poniznosti, ljubavi prema bližnjem, nesebično dajući sebe za druge.
Fra Zdravko Dadić, provincijal Franjevačke provincije Svetog Križa – Bosne Srebrene, za Večernji list govori o duhovnim aspektima Uskrsa, odnosu svakog pojedinca vjernika prema onomu što nam Uskrs pokazuje, ali i snažnim porukama koje, osobito u vremenima nesigurnosti i neizvjesnosti, dobivaju na snazi, pružajući nam toliko potreban optimizam.
Vecernji.ba: Veliki tjedan koji za kršćane vjernike predstavlja vrijeme duhovne pripreme za najveći kršćanski blagdan Uskrs svakom vjerniku je i osobita prilika za promišljanje o muci Kristovoj i njegovu nesebičnom činu apsolutne ljubavi. U kojoj je mjeri važno upoznati se i prihvatiti ključne poruke koje sa sobom donosi Uskrs?
Fra Zdravko Dadić: – Veliki tjedan i Uskrs u kršćanskoj tradiciji nisu samo podsjetnik na povijesne događaje nego poziv na osobnu unutarnju promjenu. Koliko je važno upoznati i prihvatiti njihove poruke, zapravo ovisi o tome koliko netko želi živjeti svoju vjeru svjesno i duboko.
Poruka Uskrsa ima za vjernike nekoliko ključnih razina. Najprije, Kristova muka i smrt predstavljaju vrhunac ljubavi – spremnosti da se trpi za drugoga. Zato upoznati tu poruku znači pokušati je potvrditi u vlastitom životu: u opraštanju, strpljenju i u brizi za druge ljude. Dalje, vrlo je važno znati da Uskrs nije samo svjedočanstvo o patnji nego o pobjedi života nad smrću. Prihvatiti tu poruku znači živjeti s nadom i u teškim trenucima te vjeru kako patnja nije kraj, nego može imati smisao i voditi prema nečemu novom i važnome. Veliki tjedan potiče čovjeka da zastane i pogleda svoj život: vrijednosti, stavove, odnose i djela. Bez toga koraka Uskrs može ostati samo vanjski običaj, a ne unutarnje iskustvo.
Vecernji.ba: U Vazmenom trodnevlju promišljamo o otajstvu Kristove muke. Koliko nas ona iznova poziva na poniznost, skromnost i ljubav prema bližnjem?
Fra Zdravko Dadić: – Otajstvo Kristove muke jedno je od najdubljih mjesta naše vjere jer u njemu na poseban način otkrivamo kakav je Bog i kakav treba biti čovjek. U danima Vazmenog trodnevlja ne promatramo samo događaje iz prošlosti nego ulazimo u samu srž kršćanskog života – u ljubav koja se daruje do kraja.
Kristova muka snažno nas poziva na poniznost. On, koji je bio bez grijeha, prihvaća put poniženja, šutnje i predanja. U svijetu koji često veliča moć, uspjeh i nadmetanje, Krist nam pokazuje drugačiji put – put služenja. Poniznost ovdje nije slabost, nego snaga koja se očituje u spremnosti da drugoga stavimo ispred sebe.
Istodobno, muka Kristova poziva nas na skromnost. Ona nas oslobađa iluzije da je čovjeku za sreću potrebno mnogo izvanjskih stvari. Krist na križu nema ništa, a daje sve. To je snažna poruka i za naše vrijeme obilježeno potrošnjom i utrkom za materijalnim: prava vrijednost života ne mjeri se onime što posjedujemo, nego onime što smo spremni darovati. No, možda je najdublja poruka muke Kristove ljubav prema bližnjemu. Isus i na križu oprašta, ne uzvraća zlom na zlo i ostaje vjeran čovjeku do kraja. To je izazov za svakoga od nas. Lako je ljubiti kada je sve dobro, ali prava se ljubav pokazuje u trenucima nerazumijevanja, nepravde i boli. Zato nas Vazmeno trodnevlje iznova poziva da preispitamo svoj odnos prema drugima: u obitelji, na poslu, u svakodnevnim susretima. Jesmo li spremni oprostiti? Jesmo li spremni pomoći bez interesa? Jesmo li spremni nositi jedni druge u slabostima?
Kristova muka nije samo poziv na razmatranje nego na nasljedovanje. Ona nas uči da se veličina čovjeka ne očituje u tome koliko je uzeo za sebe, nego koliko je bio sposoban ljubiti i darovati se za druge. Ako to uspijemo barem malo živjeti, tada otajstvo križa neće ostati daleko i nerazumljivo, nego će postati snaga koja mijenja naše srce i naše odnose – i čini nas istinski bližnjima jedni drugima.
Vecernji.ba: Koliko su Uskrs i njegova poruka koju možemo prepoznati kroz motiv pobjede života nad smrću osobito aktualni u današnjem vremenu opće nesigurnosti, izostanka duhovnog, pa čak i ljudskog pristupa na brojnim društvenim poljima?
Fra Zdravko Dadić: – Poruka Uskrsa danas je potrebnija nego ikada. U vremenu koje je obilježeno nesigurnošću, strahovima, ratovima, ekonomskim neizvjesnostima i svojevrsnim gubitkom duhovnog uporišta, čovjek se lako zatvara u tjeskobu i beznađe. Upravo u takvu stvarnost dolazi uskrsna poruka kao snažan navještaj da tama nema posljednju riječ. Uskrs nas uči da život pobjeđuje smrt, ali ne na površan ili jeftin način, nego kroz križ, patnju i kroz vjernost Bogu i čovjeku. To je poruka koja duboko odgovara iskustvu našega čovjeka, osobito na ovim prostorima gdje su mnoge generacije prošle kroz stradanja, gubitke i nepravde. Uskrs ne briše rane, ali ih zacjeljuje, daje im smisao i otvara prostor nade. Danas možda više nego ikada osjećamo kako nedostaje istinskog ljudskog pristupa – u društvu, u politici, pa ponekad i u međuljudskim odnosima. Često prevladavaju interesi, podjele i površnost. U takvom ozračju Uskrs nas vraća na bitno: na dostojanstvo svakog čovjeka, na vrijednost žrtve, na snagu opraštanja i na mogućnost novog početka. Za vjernika Uskrs nije samo blagdan koji se slavi jednom godišnje nego stvarnost koja mijenja pogled na život. Ako vjerujemo da je Krist uskrsnuo, onda vjerujemo i da nijedna naša borba, nijedna suza i nijedno dobro djelo nisu uzaludni. To daje snagu da ne odustanemo od dobra, čak i onda kada se čini da zlo ima prednost. Zato bih rekao da je uskrsna poruka danas poziv na obnovu – ne samo osobnu nego i društvenu. Poziv da ponovno otkrijemo čovjeka kao brata, da gradimo odnose na povjerenju i poštovanju te da unosimo svjetlo ondje gdje vlada tama. Jer Uskrs nas ne ostavlja zatvorenima u strahu, nego nas šalje u svijet da budemo svjedoci nade i života.
Vecernji.ba: Na čelu ste Franjevačke provincije Bosne Srebrene. Koliko se ona suočava s demografskim izazovima kojih nisu lišene ni brojne druge sredine u BiH, ali i u okružju?
Fra Zdravko Dadić: – Da, i Bosna Srebrena suočava se s ozbiljnim demografskim izazovima – padom broja fratara, manjkom novih zvanja i smanjenjem broja vjernika. Ipak, važno je naglasiti da Bosna Srebrena tijekom povijesti (više od 700 godina neprekinutog djelovanja) pokazuje veliku sposobnost prilagodbe. Danas se ta prilagodba očituje u potrebi reorganizacije pastorala, većoj mobilnosti fratara i traženju novih oblika prisutnosti u društvu. Franjevačka provincija Bosna Srebrena itekako osjeća dubinu demografskih promjena koje zahvaćaju Bosnu i Hercegovinu. Nažalost, ne radi se o izoliranom fenomenu, nego o procesu koji traje već desetljećima, a danas poprima razmjere ozbiljne krize. Podaci jasno pokazuju da se suočavamo s kontinuiranim padom broja stanovnika, snažnim iseljavanjem i starenjem populacije. Procjenjuje se da čak više od polovine ljudi podrijetlom iz BiH živi izvan zemlje, a osobito zabrinjava odlazak mladih i čitavih obitelji. U tom kontekstu i naše župne zajednice postaju sve malobrojnije. Neke sredine, osobito u Bosni, doživjele su dramatičan pad broja vjernika – ne samo zbog ratnih stradanja i nedovoljnog povratka nego i zbog trajnog iseljavanja koje traje i danas. Ako znamo da je broj katolika u Bosni i Hercegovini u posljednjim godinama značajno smanjen, jasno je koliko je taj izazov dubok i ozbiljan. No, ne radi se samo o brojkama. Demografska kriza mijenja samu strukturu naših zajednica. Sve je više starijih osoba koje ostaju same, dok mladi odlaze tražeći sigurniju egzistenciju. Time se gubi životna snaga župa, ali i ona svakodnevna radost susreta, zajedništva i obiteljskog života. U mnogim mjestima više ne govorimo o razvoju nego o očuvanju onoga što još postoji. Ipak, unatoč svemu, ne želimo govoriti samo jezikom zabrinutosti. Franjevačka provincija Bosna Srebrena tijekom svoje duge povijesti naučila je živjeti u teškim okolnostima, ali i ostati uz svoj narod. Naš je poziv i danas isti: biti prisutni, dijeliti sudbinu ljudi i davati nadu ondje gdje je ona često gotovo ugašena. Demografski izazovi su stvarni i ozbiljni, ali oni nas istodobno potiču da još snažnije promišljamo svoje poslanje – kako biti Crkva koja ne napušta čovjeka, nego ga vodi za ruku, ohrabruje i pomaže mu da i u ovim okolnostima pronađe razloge za ostanak i život dostojan čovjeka.
Vecernji.ba: Kako sačuvati vjernike na svojim ognjištima, a u bliskoj budućnosti možda i preokrenuti trend i raditi na povratku?
Fra Zdravko Dadić: – Ovo je jedno od ključnih i najtežih pitanja s kojima se danas suočavamo, ne samo kao Crkva nego i kao društvo u cjelini. Odlazak ljudi s naših prostora, osobito mladih obitelji, nije samo ekonomsko pitanje nego duboko zahvaća i identitet, pripadnost i nadu u budućnost.
Kada govorimo o očuvanju vjernika na njihovim ognjištima, važno je naglasiti da Crkva sama ne može riješiti sve uzroke odlazaka, ali može i mora učiniti ono što je u njezinoj biti: biti blizu čovjeku. To znači graditi žive i povezane župne zajednice u kojima se ljudi ne osjećaju sami, nego prihvaćeni i ohrabreni. Obitelj mora ponovno postati središte naše pastoralne brige – jer tamo gdje je obitelj snažna, tamo postoji i veća snaga za ostanak. Osim toga, potrebno je njegovati kulturu nade. Ljudi često ne odlaze samo zbog posla nego i zbog osjećaja nemogućnosti ostvarenja sretne budućnosti. Zato je važno slati poruku da ovdje ima smisla živjeti, stvarati i odgajati djecu. Crkva to čini kroz konkretne geste solidarnosti, karitativno djelovanje, ali i kroz riječ ohrabrenja koja ne zatvara oči pred problemima, nego potiče na odgovornost i zajedničko djelovanje. Kad je riječ o povratku, moramo biti realni, ali i otvoreni. Povratak nije samo fizičko vraćanje nego i ponovno otkrivanje vlastitih korijena. Naša dijaspora ostaje duboko povezana s ovim prostorima i tu vidimo veliku priliku. Važno je stvarati mostove – kroz susrete, projekte i inicijative – kako bi se ta povezanost očuvala i produbljivala. Na koncu, rekao bih da je ključno graditi društvo pravednosti, sigurnosti i dostojanstva za svakog čovjeka. U tome Provincija Bosna Srebrena, kao i Crkva, želi biti partner svima koji žele dobro ovom narodu. Zaključit ću rečenicom koju treba ponavljati: samo ondje gdje čovjek osjeća da je poštovan i da njegov život ima vrijednost, može se roditi odluka da ostane – ili da se vrati. •
