Za razliku od prošlogodišnje dodjele nagrade Oscar, koja će po mom ne odveć skromnom sudu ostati upamćena kao najslabija godina proteklog desetljeća kada je kvaliteta filmova u pitanju, ovogodišnja nas je pomazila sa deset sve od reda barem vrlo dobrih naslova, raznolike tematike i sadržaja u kojoj nema slabe karike.
Gotovo ih nema, jer Yorgosa Lanthimosa doživljavam kao alkohol tijekom blagdana; svima je to jako fora, uzbudljivo i zabavno dok vam se u jednom trenutku sve to skupa ne zgadi te se zareknete onom slavnom “nikad više” te je “Bugonia” i njen krajnje samodopadan i nepotreban završetak moja točka pucanja sa
čudnovatim Grkom, koji je neminovno vrlo talentiran autor ali prihvatljiv tek u malim, decentnim količinama.
Gledajući nominirane zanimljivo je komparirati dva naslova, “One Battle After Another” i “The Secret Agent”, koji su u mnogočemu slični, kako narativno i stilski tako i ideološki. Dok prvi slovi kao najveći favorit ovogodišnje dodjele (i to još otkako je izašao), drugi je najbolji film među nominiranima koji će se što se nagrada tiče morati zadovoljiti eventualno onom utješnom za najbolji strani film. (Iako se može pohvaliti sa dvije nagrade na filmskom festivalu u Cannesu – za režiju i glumu).
Oba naslova, smještena u alternativna vremena totalitarne vladavine (jedan u prošlosti, drugi u blago distopijskoj budućnosti), sablasno podsjećaju na današnje političko okruženje te prate karizmatične, hipijevski nastrojene glavne junake (u briljantnim interpretacijama dvojice ponajboljih glumaca današnjice) koji se kroz, skoro pa predugih, dva i pol sata trajanja sami bore protiv zlog režima. I dok Paul Thomas Anderson u svom remek-djelu, vrlo žustro i srčano, traži i pronalazi određene solucije, njegov brazilski pandan, s pravom, nije toliko optimističan.
Makar bi se po naslovu moglo drugačije zaključiti, film ne prati tajnog agenta već običnog smrtnika imena Marsel (Wagner Moura) koji se kako sam film kaže “tijekom nestašne 1977. godine” (Google kaže da je vojna diktatura u Brazilu trajala od 1964. do 1985. godine, no o tom problemu nešto kasnije), vraća u svoj rodni grad Recife kako bi pobjegao od zloglasnog režima koji ga progoni te ponovno uspostavio odnos sa svojim sinom Fernandom
Iako se ispočetka sve čini idilično kad je smješten u kući sa šarolikim društvom političkih azilanata, a naš junak istog dana pronađe i ljubavnicu (impresivno), planove će mu pokvariti Henrique Ghirotti (nekakva brazilska verzija Miroslava Kutlea, Kutlinho), koji za Marselom pošalje dvojicu svojih najboljih plaćenih ubojica.
Redatelj filma Kleber Mendonça Filho, inače diplomirani novinar, prije nego što je postao osoba o kojoj drugi pišu, i sam je pisao o drugima, točnije dugi niz godina je bio filmski kritičar te je iz svakog kadra očito da je riječ o vrsnom poznavatelju i ljubitelju filma. Vodeći se sofizmom “kad kradeš od jednog to je plagijat, kad kradeš od mnogih to je istraživanje” ili, kako bi se pretencioznije reklo, postmodernistički malo posuđuje od mnogih, ali i dalje uspijeva zadržati svoj istančani autorski rukopis.
Ima tu dosta felinijevskih likova, mnogi od njih u sjajnim izvedbama naturščika, te Filho svoj rodni Recife tretira sa sličnom dozom nostalgije ali i kritike kao slavni Talijan Rimini, sada već ikonska žuta VW buba je u filmu samo zbog posvete Stanleyju Kubricku i “The Shiningu”, ritmično film priziva Scorseseove frenetične krimiće dok su određeni montažni rezovi očigledni hommage zlatnom dobu Hollywooda.
Unatoč svemu tome, film nikada ne izgleda kao jeftina kompilacija već je Filho ponajprije zahvaljujući izuzetnoj pažnji kada je u pitanje evociranje tog vremena gdje se perfekcionistički pazilo na svaki detalj i pruža gotovo dokumentaristički uvid u Brazil 70 -ih iako će gledatelj koji nije dobro upoznat s tim dijelom povijesti bit pomalo uskraćen u uživanju.
Kao što sam svojedobno napisao i za “El Condo” i ovdje je potrebno solidno predznanje o povijesti određene zemlje obzirom da autor nije nakrcao svoj scenarij faktografskim činjenicama, pa iako je rezultat toga koherentnije djelo s manje dramaturških kvrga i ekspozicija, film traži daljnje istraživanje što je lako moguće i bila redateljeva intencija.
Glumački gledano, međunarodno afirmirani Wagner Moura (najpoznatiji po ulozi Pabla Escobara u seriji “Narcos”) briljantno nosi cijeli film na svojim leđima igrajući, naoko ne toliko zahtjevnu, a ustvari vrlo kompliciranu ulogu osobe koja potpuno opravdano u sebi nosi pritajeni ali jasno vidljivi bijes, što je izrazito suptilno vidljivo u svakome kadru.
Također je zbog velikog broja likova potrebna kvalitetna međuigra Moure sa širokom paletom glumaca raznih iskustava, raspona i mogućnosti i svakim od njih dijeli kemiju na ekranu kao da svakodnevno glumi s njima, a ne da mu je ovo prva uloga na portugalskom jeziku u više od deset godina. Gledano s aspekta
sezone nagrade Moura je već osvojio nagradu u Cannesu kao i Zlatni globus, ali Oscar gotovo sigurno neće zbog po meni najveće enigme kada je u pitanju sedma umjetnosti – Timothéeja Chalameta. Eto uspio sam biti pristojan.
Iako sam se kroz dva sata i četrdeset minuta sjajno režiranog ostvarenja koji vodi to vrlo antiklimaktičnog, ali istodobno i vrlo upečatljivog završetka uspio uvjeriti u sve loše u Brazilu 70-ih godina, od totalitarnog režima, preko korumpiranih moćnika do nesposobne policije, što mi je sve skupa poznato i u Lijepoj našoj trenutačno, kao Riječaninu koji mora trpiti tzv. “peto godišnje doba” i vrijeme karnevala, uspio sam pronaći utjehu u činjenici što ima i gorih od Primoraca kada su u pitanju jebene maškare, jer ta ista nesposobna policija tek usputno prokomentira da je tijekom karnevala poginulo samo 90 ljudi. Ali s druge strane Brazil ima samo uspješne nogometaše. A mi, nažalost, i rukometaše.
Ocjena: 9/10
(CinemaScópio, 2025.)
