U svakoj drugoj godini, film Chloé Zhao bi mogao biti stjegonoša u sezoni filmskih nagrada, a sasvim će sigurno i u ovoj odigrati bitnu ulogu u konačnoj raspodjeli raznih zlatnih statua.
U posljednjih deset godina kineska redateljica Chloé Zhao prešla je golem put. Prvo se predstavila indie dramama “Songs My Brothers Taught me” i “The Rider”, da bi zatim s “Nomadland” 2020. tiho i sigurno provozala kroz pandemijsku sezonu nagrada sve do dodjele Oscara na kojoj je trijumfirala osvojivši ćelavca za najbolji film te ujedno postavši i tek drugom ženom u povijesti koju je Akademija nagrađila za najbolju režiju.
Nakon toga uslijedio je fijaskom s njezinim izletom u špicu holivudske komercijale kada je snimila “Eternals”, rijetki izdanak Marvelove franšize koji se smatra kako i financijskim podbačajem, tako i jednim od najomraženijih filmova o superjunacima u novoj eri. Četiri godine kasnije, Zhao se vraća u svoju udobnu zonu s novim filmom krojenim prema mjerilima ukusa Akademije, dramom o gubitku i boli, “Hamnet”.
U pitanju je ekranizacija popularnog istoimenog romana Maggie O’Farrell koja je ovdje uz zhao potpisana i kao koscenaristica, fikcionalizirana biografija Williama Shakespearea (Paul Mescal) koja se bavi gubitkom njegovoga sina iz naslova i načinom na koji je njegova smrt djelovala na Barda da napiše svoju “dansku tragediju”, jedan od najutjecajnijih tekstova u povijesti književnosti.
Ipak, Shakespeare nije ključni lik u ovom filmu. Jasno je to od uvodne scene koja pokazuje Agnes (Jessie Buckley), kći “šumske vještice”, skvrčenu podno drva. Njezina ljubav i bol centralna su točka “Hamneta”, a njezina glumačka izvedba ono što mu daje život. I Mescal i Buckley već su neko vrijeme zreli za Oscar, on s pojavljivanjima u dva jednako lijepa filma “Aftersun” i “All of Us Strangers”, a ona u gotovo svakoj ulozi u koju tumači, pa bi se moglo reći da je nepravda što već nije nagrađena za sporednu rolu u “The Lost Daughter” 2021., redateljskom debiju glumice Maggie Gyllenhaal u kojemu je svoju prvu veću ulogu imao upravo Mescal.
No njezina je Agnes (vrlo slobodno temeljena na Shakespearovoj stvarnoj ženi Anne Hathaway) jedna od onih uloga kojima je Oscar doslovno suđen. Mnogima bi to bila uloga karijere, ali ovdje pričamo o talentu koji će sigurno iznjedriti još cijeli niz jednako snažnih izvedbi jer je jednostavno veličanstvena. Od prvog meet-cutea s Willom, preko šarma u scenama još bezbrižnog obiteljskog života do razorne boli u centralnom djelu i konačno do cijelog spektra emocija koji skupa s njom prolazimo u briljantnom glumačkom showcaseu u srceparajućoj završnici filma dok Agnes počinje razumijevati proces žalovanja svoga muža pretvoren u umjetnost, Buckley ovdje djeluje na nekoj drugoj razini.
Svakako treba pohvaliti i mladog Jacobija Jupea u divno odrađenoj dječjoj ulozi tragičnoga naslovnog junaka (a junak doista i jest), kao i odluku da se uloga glumca Hamleta u Shakespearovoj predstavi dodjeli njegovom starijem bratu Noi (poznat iz serijala “A Quiet Place“) kako bi se simbolika onog što je moglo biti transformirala i u opipljivu fizičku sličnost s izgubljenim sinom.
Osim priče koja doslovno vabi suze, malikovske kvalitete kadrova Zhao i niza sjajnih uloga, “Hamnet” je divan i na tehničkoj razini, od kamere poljskog direktora fotografije Łukasza Żala koji nas je očara svojim radom u crno-bijeloj tehnici u “Idi” (2017.) i “Cold War” godinu dana kasnije, a zatim u boji u “The Zone of Interest” (2023.), preko zvučnog dizajna Johnnieja Burna koji je za posljednji spomenuti film nagrađen Oscarom, pa do dirljive glazbe Maxa Richtera, sve je u ovom filmu stvoreno je s ciljem da udari pop emocijama gledatelja, ali u konačnici više delikatno i umiješno nego manipulativno i drsko.
Ako se čemu u “Hamnetu” ima prigovoriti, to su scene u kojima vidimo kako Shakespeare piše neke od svojih najpoznatijih odlomaka iz “Romea i Julije”, “Macbetha” i sam Hamlerov “biti ili ne biti” monolog. Kao što je često slučaj i s filmskim biografijama glazbenika u tim sekvencama ima nešto krajnje neuvjerljivo i umjetno i kao takve predstavljaju ispit koji su rijetki redatelji sposobni položiti, pa se čini da bi bilo bolje kad bi se takve scene počele izbacivati iz standarne prakse.
U svakoj drugoj godini, “Hamnet” bi mogao biti stjegonoša u sezoni filmskih nagrada, a sasvim će sigurno i u ovoj odigrati bitnu ulogu u konačnoj raspodjeli raznih zlatnih statua. No, ove godine suočit će se s više prepreka, ako je suditi po prvim dodjelama koje su iza nas. Naime, njegov glavni konkurent je “One Battle After Another” film koji nije samo jedan od najboljih u novom stoljeću, već je i rad Paula Thomasa Andersona, hvaljenog i obožavanog redatelja koji je već gotovo tri desetljeća u samom vrhu najcjenjenijih autora, a još nije osvojio Oscar. Čini se da je ove godine napokon došao njegov red, kao što je prije dvije godine s “Oppenheimerom” dočekao Christopher Nolan.
Druga prepreka jest relativno recentni Oscar koji je Zhao osvojila s “Nomadland”, a osvajanje druge nagrade u pet godina činilo bi se možda prevelikim obasipanjem kineske redateljice, pogotovo u usporedbi s Andersonom. Treća i najmanja prepreka mogla bi biti ta da Akademiji još uvijek nije oprošteno nagrađivanje drugog filma o Bardu, plitke romantične komedije “Shakespeare in Love” Oscarom za najbolji film ispred konkurencije koju su činila danas dva ratna klasika “Saving Private Ryan” Stevena Spielberga (koji je ujedno i jedan od producenata “Hamneta”) i “The Thin Red Line” Terrencea Malicka (koji je, kako smo natuknuli, sigurno jedan od uzora).
“Hamnet” je neusporedivo bolji film od spomenute Oscarom nagrađene limunade Johna Maddena iz 1998., a bolji je i od “Nomadlanda”, pa je lako zaključiti da su mu po pitanju tajminga dodjeljene slabije karte. No, kao što ističemo svake godine u ovoj fazi, sezona nagrada je dugačka i dodjela Oscara je još jako daleko, pa ćemo pričekati da vidimo može li se što promijeniti u korist ovog filma kojem valja pristupiti s oprezom. Jer ako ste osjetljiva vrsta, mogao bi vam slomiti srce.
Ocjena: 9/10
(Focus Features / Universal Pictures, 2025.)
