Zlatni bh. nogometni zmajevi koji idu na Mundijal usrećili su naciju. O mladoj reprezentaciji koja je pokazala neograničenu pozitivnu energiju i talenat – komentar novinara Almedina Šišića.
Noć za pamćenje
Kako naći novac za put u Ameriku i kako osigurati mjesec godišnjeg odmora? To su dva pitanja koja se od utorka u ponoć motaju po glavama mnogih Bosanaca i Hercegovaca.
Fudbalska reprezentacija Bosne i Hercegovine, predvođena 40-godišnjim Edinom Džekom, u utorak navečer u grotlu Bilinog Polja, u jednoj rekli bismo sudbinskoj utakmici, u svim segmentima fudbalske igre doslovno je razbila četverostrukog svjetskog prvaka Italiju i naciju uvela u delirijum kakav samo može režirati najvažnija sporedna stvar na svijetu u zemlji pod teretom velikih političkih i socijalnih problema.
U ovoj historijskoj utakmici u Zenici – jer ona to uistinu jeste bila – već je gotovo sve rečeno, i na nju se ne bismo previše osvrtali već tek naglasili da su neki od nas naprosto znali da je utorak, 31. mart 2026. godine, dan kada nam se mora otvoriti: nakon Danske na Koševu, nakon Portugala u dva navrata, nakon Francuske u Parizu i dvije Irske, nakon Ukrajine i onih 12 minuta protiv Austrije u Beču, znali smo da će svi ti silni pehovi, nesreće, sudijske krađe i nepravde, guranje i favoriziranje velikih nacija protiv male i iznutra često opstruirane Bosne i Hercegovine jednom doći na naplatu.
Generacija za historiju
O tome smo prije Italije pisali i na društvenim mrežama. Naprosto, znali smo da je to – ta noć! A znate li zašto smo još znali?
Pa iz prostog razloga jer je u ovaj mladi tim utkan pobjednički DNK, jer ovaj tim posjeduje toliko potrebnu sportsku drskost, znanje i taktičku disciplinu kakvu vjerovatno nije imala još niti jedna generacija od nezavisnosti do danas.
Još nikada unazad 30 godina niti jedna naša reprezentativna selekcija u svom rosteru, na jednom mjestu nije imala četiri world class talenta. Riječ je o uistinu posebnoj generaciji, jednoj sjajnoj selekciji koja je spoj mladosti i neprocjenjivog iskustva pa je tako, recimo, sada već naš najveći fudbaler svih vremena Edin Džeko, uz sve poštovanje i Safetu Sušiću Papetu i Ivici Osimu i Blažu Sliškoviću i svim drugim velikim i najvećim igračima ove zemlje, uveliko razbijao protivničke golmane u dresu njemačkog Wolfsburga i postao najbolji strijelac Bundes lige u vrijeme kada je Kerim Alajbegović tek rođen!
Nasljednik Dijamanta
Našem Dijamantu, najboljem ambasadoru kojeg je ova zemlja ikada imala, Svjetsko prvenstvo u Americi trebalo ni biti posljednje veliko natjecanje prije odlaska u legendu i vječnost, ali nacija ne treba da brine – dobili smo legitimnog nasljednika. Doslovno tek punoljetnog dječaka od 18 godina koji već sada igra sa samopouzdanjem elitnog nivoa. Nije samo u pitanju to što je Kerim pospremio, bez ikakvih problema i kao da igra s rajom na male, ona dva penala protiv Velsa i najboljeg golmana svijeta Donnarumme, asistirao Džeki u Velsu i odigrao dvije sjajne ključne utakmice, u pitanju je cijeli „prospekt Kerim Alajbegović“, mladić koji ima „ono nešto“ što izdvaja klasu.
Kerim je prototip modernog krilnog napadača laganog kretanja, nesvakidašnje fudbalske tehnike, nepredvidivog driblinga i gromovitog šuta, kakav nismo imali na raspolaganju u repki još od Seje Salihovića. Koji pravi razliku na terenu i jedan na jedan uvijek može sam sebi da iskreira priliku i da zabije.
Povratak otpisanih
Ovo je, zapravo, jedna bajkovita priča o „povratku otpisanih“. I sam sam, moram to ovdje javno da priznam, često kritizirao selektora Barbareza za neke od nesvakidašnjih poteza i odluka. Kao, naprimjer, kada je tvrdoglavo u nekoliko reprezentativnih poziva i utakmica sa spiska izostavljao Esmira Bajraktarevića, mladića porijeklom iz Srebrenice, koji je, iako rođen u Americi, nešto ranije odlučio da nastupa za zemlju svojih roditelja, a u međuvremenu postao član slavnog holandskog PSV-a.
Ili zbog jednako tvrdoglavnog forsiranja Benjamina Tahirovića čak i onda kada ovaj mladić ne igra u svom klubu, ili zbog mijenjanja formacija i mjesta pojedinim igračima itd.
Međutim, nekada veliki igrač i bivši kapiten reprezentacije Sergej Barbarez bit će upisan u historiju kao tek drugi selektor koji je uspio jednu reprezentativnu selekciju odvesti na veliko takmičenje.
Nesumnjivo i bez ikakve dvojbe – on za to snosi veliki dio zasluga. Bilo bi nepravedno ne spomenuti i čovjeka iz sjene, operativca iz pozadine koji radi golemi posao – direktora reprezentacije Emira Spahića, nekadašnjeg stopera naše selekcije i Barbarezovog suigrača iz njegove generacije, koji je ispregovarao i doveo nekoliko velikih talenata iz dijaspore među Zmajeve, među njima upravo i Bajraktarevića.
Zmajevi ponovo hit
Spahić i Barbarez, s još nekolicinom igrača iz njihove generacije koje su okupili u stručnom štabu, uspjeli su ovom rosteru da ugrade onaj šampionski DNK. Isti onaj koji ne paniči zbog 0:1 protiv Rumunije, 0:1 protiv Velsa ili 0:1 protiv Italije.
Sve ove velike utakmice smo preokrenuli i na kraju dobili, igrajući napadački i prilično samouvjereno, što je često nedostajalo nekim generacijama koje su u svojim redovima imale i velika imena. Takav pristup sportu, takva srčanost i borba za dres i državu koju predstavljaš, šampionski manir pobjednika, doveli su do toga da je ova generacija i ova reprezentativna selekcija postala mnoga bliža i Banjaluci i Mostaru. A to je jednako bitna vrijednost samom plasmanu na Svjetsko prvenstvo.
Sada su pred nama dva mjeseca logističko-taktičkih priprema za Mundijal na kojem ćemo imati grupu za prolaz dalje. Otvaraju se nove perspektive, a kolektivni libido ove selekcije raste kako jedna za drugom pred naletom Zmajeva padaju poznate i priznate svjetske selekcije. Zmajevi su opet hit – i to ne samo u Sarajevu, Tuzli, Zenici, Mostaru i Bihaću, već u cijeloj državi! Jer znate kako kaže ona pjesma – svijet voli pobjednike.
Datum i vrijeme objave: 05.04.2026 – 21:22 sati
