‘Ne znam kako ćemo se izvući iz ovoga’: Koliko još Izraelci mogu podnijeti? | Vijesti o američko-izraelskom ratu protiv Irana

Dvije i po godine brutalnih napada na susjede i opkoljenu enklavu Gazu promijenile su izraelsku politiku, ekonomiju i društvo, kažu analitičari.

Sada, s obzirom da je Izrael uključen u ono što je mnogima u zemlji više puta rečeno da je “egzistencijalna bitka” sa regionalnim neprijateljem Iranom, ostaje da se vidi kakva budućnost može donijeti Izrael. Konačan kraj sukoba vjerovatno će odrediti zakonodavci u Washingtonu, a ne planeri u Izraelu.

Čak i prije rata protiv Irana, genocidni rat Izraela protiv Gaze uzeo je danak na položaj i finansije zemlje. Prema podacima Banke Izraela, nacionalni ratovi protiv Gaze, Huta, Libana i Irana od oktobra 2023. naplatiti iznosi 352 milijarde šekela (112 milijardi dolara), što je otprilike jednako prosječnoj cijeni od 300 miliona šekela (96 miliona dolara) dnevno.

Na Međunarodnom sudu pravde Izrael se suočava s onim što su advokati već ocijenili kao vjerodostojne optužbe za genocid, a njegov premijer i bivši ministar odbrane podliježu naloge za ratne zločine koje je izdao Međunarodni krivični sud u novembru 2024. Sada, ekonomski, zemlja se priprema za ono što bi moglo biti katastrofalne finansijske posljedice njenog rata protiv Irana.

I čini se da se ne nazire kraj.

Pred nama je dug put

Izraelske izrazio ratne ciljeve degradiranje vojnih sposobnosti Irana i stvaranje uslova u kojima bi se javnost mogla pobuniti protiv vlade čini se pomalo nategnutim.

Nakon četiri sedmice neprekidnog bombardovanja, nema jakih znakova javnih nemira u Iranu ili izazova vladi.

Uprkos javnim tvrdnjama zvaničnika Sjedinjenih Država da su oni u suštini vojno uništili Iran, Reuters je 27. marta izvijestio da je uništena samo jedna trećina zaliha raketa u Teheranu, pozivajući se na pet američkih obavještajnih izvora.

U međuvremenu, izraelska javnost suočava se s neredovnim, ali čestim upozorenjima o zračnim napadima, signalizirajući još jedno povlačenje u skloništa i svaki put razbijajući svaki privid normalnosti.

U igri je paradoks. Kod kuće, hitne mjere koje su zatvorile mnoge škole, a očekuje se da roditelji nastave da rade, povećale su pritisak na porodice. Ali analitičari u Izraelu kažu da te iste porodice i dalje osjećaju da je rat kroz koji žive uvijek bio neizbježan.

“Postoji grob koji je pao na ljude, neka vrsta pokrivača”, rekla je za Al Jazeeru politička konsultantica i anketarka Dahlia Scheindlin s lokacije u blizini Tel Aviva. Međutim, ona je opisala nešto slično mračnoj javnoj odlučnosti Jevreja Izraelaca da za sada nastave rat.

Ljudi su iscrpljeni, ali do sada je 78 posto Izraelaca Jevreja krajem marta izjavilo Izraelskom institutu za demokratiju da podržava nastavak rata.

Značajno je, međutim, da je većina također mislila da su planeri u SAD-u i Izraelu potcijenili sposobnosti Teherana.

Koliko dugo će onda nastaviti da podržava sukob, Scheindlin ne može reći. “To nije kao 12-dnevni rat (između Izraela i Irana u junu 2025.) jer ovo traje mnogo duže. I nije kao raketna vatra iz Hamasa u prošlosti.

“Iran ispaljuje balističke rakete, što znači da svi moraju da se zaklone svaki put. Takođe traje mnogo duže, a ne znamo koliko će to trajati”, rekla je ona.

“Da budem iskren, ne znam kako ćemo se izvući iz ovoga. Niko ne zna. Još smo usred svega.”

Politika na ivici

Pozadina svega toga je politika koju bi malo ko prepoznao od onog koji je ratificirao sporazum iz Osla 1990-ih. Ili ono što je 1980-ih zbacilo ultranacionalistu Meira Kahanea, zagovornika ekstremističkih uvjerenja koja su držala tvrdolinijaškog ministra nacionalne sigurnosti Itamara Ben-Gvira i mnoge sadašnje članove njegove stranke Židovske moći implicitno podržavaju.

Zaista, ličnosti kao što su Ben-Gvir i ultraortodoksni ministar finansija Bezalel Smotrih – imigrant čiji pokret vjeruje da ima biblijsko pravo na zemlju na Zapadnoj obali – sada ima centralnu ulogu u vladi uz međustranačku i javnu podršku.

Onda su bili tamo slavi koji je pozdravio usvajanje Ben-Gvirovog zakona o smrtnoj kazni, dizajniranog posebno za Palestince.

Vrhunac ove sedmice bio je usvajanje rekordnog budžeta od 271 milijardu dolara – o kojem su glasali zakonodavci iz utvrđenog bunkera – koji je preusmjerio miliona šekela ultraortodoksne i tvrdokorne imigrantske grupe u zemlji u kojoj analitičara i opozicionih grupa Recimo da je to bio pokušaj da se ojača podrška Netanyahuovoj vladi suočenoj s nastavkom vojne akcije.

“Svako ko glasa protiv budžeta, glasa protiv sigurnosti Izraela, protiv poreskih olakšica za radnike u Izraelu i protiv oporezivanja banaka”, rekao je Smotrich, čiji će pristalice među ekstremno desničarskim i grupama naseljenika imati najveću korist, uoči glasanja u ponedjeljak.

“Naravno da je postalo ekstremnije”, rekla je Aida Touma-Sliman iz ljevičarske stranke Hadash. “Cijeli svijet ih je gledao i pravdao se za njih dok su počinili genocid (u Gazi). Naravno, oni misle da je ovo što sada rade prihvatljivo. Cijeli svijet je rekao da jeste.”

Nadolazeće oluje

Međutim, ostaje da se vidi koliko će dugo izraelska sve ekstremnija desničarska politika ostati prihvatljiva za javnost da podnese teret beskrajnih regionalnih ratova.

Uprkos njihovoj općoj podršci (ili barem nedostatku značajnog protivljenja) tokom većeg dijela njihove genocidne kampanje u Gazi, Ujedinjene nacije, Evropska unija i razne druge zapadne zemlje su imale sve osudio izricanje smrtne kazne ove sedmice posebno ciljano na Palestince.

Iako je do sada u velikoj mjeri ublažen od ovih posljedica, sam Izrael nikako nije imun na dugoročne posljedice rata, upozoravaju analitičari. Sukob s Iranom već je nametnuo značajne troškove kroz povećanu potrošnju na odbranu, gubitak produktivnosti kao rezultat mobilizacije rezervista i smanjene potrošačke aktivnosti, ukazuje analiza koju je krajem marta objavio francuski list Le Monde.

Iako su smanjenja poreza do sada u velikoj mjeri štitila izraelske potrošače od očekivanog skoka cijena goriva uzrokovanog iranskim zatvaranjem Hormuškog tjesnaca, analitičari poput političkog ekonomiste Shir Hevera upozoravaju da, budući da je Izrael uvoznik goriva, on nudi samo privremeno olakšanje.

“Svaki prethodni sukob u koji je Izrael ulazio bio je zasnovan na dogovorenom budžetu, sa jasnim ciljevima i čvrstom finansijskom osnovom na osnovu koje se ti ciljevi mjere,” rekao je Hever, “Međutim, ono što vidimo da se razvija je vrsta ekonomije koju biste vidjeli u totalitarnoj državi, gdje se vojna potrošnja poduzima proizvoljno, bez razmatranja kako bi se mogla uklopiti u širu ekonomiju.”

U konačnici, kako i kada se rat završi, vjerovatno će biti manje odluka Izraela nego odluka jednog sve nestalnijeg američkog predsjednika.

I to na zahtjev američkog emitera Newsmax koliko daleko on misli da je Izrael otišao u postizanju svojih ciljeva ove sedmice, najbolje je Netanyahu da kaže “na pola puta”.