Postoje mjesta koja ne traže objašnjenje, već prisustvo. Stari Bar je jedan od njih. Njegovi zidovi ne stoje kao scenografija, već kao svjedoci vremena, upijeni u svaki kadar filma Face (koji se u domaćim bioskopima prikazuje od 19. februara) u režiji Nikole Vukčevića. U tom prostoru, između kamena, vjetra i tišine, film pronalazi svoj ritam, dubok i gust.
Radnja filma smještena je u vrijeme Drugog svjetskog rata i prati sudbinu dječaka koji nakon uništenja sela i gubitka porodice nalazi utočište kod čovjeka s druge strane identiteta i vjerske linije. Ova veza, istovremeno krhka i jaka, postaje okosnica priče o časti, povjerenju i opstanku u svijetu koji se raspada. Film ne insistira na velikim zaokretima, već na tišim, unutrašnjim pokretima, na onome što ostaje nedefinisano.
Autorski tim čine scenaristi Ana Vujadinović i Melina Pota Koljević, dok vizuelni identitet filma u velikoj meri oblikuje fotografija Đorđa Stojiljkovića, čiji kadar ne ulepšava prostor, već ga eksponira. Svjetlo ovdje ne služi estetici, već istini, prelazi preko lica i kamena istom težinom, otkrivajući teksturu vremena. Sjajna glumačka ekipa na čelu sa Edonom Rizvanolijem i mladom Elezom Adžović daje karakter ovim likovima iz prošlosti.
Film je svoju svjetsku premijeru imao na Festivalu u Kotbusu prošle godine, gdje je bio dio glavne takmičarske selekcije, a njegovoj težini doprinosi i činjenica da je bio crnogorski kandidat za Oskara za najbolji internacionalni film, kao i da je osvojio dvadesetak nagrada na tridesetak festivala (i dalje je pozvan na festivale širom svijeta).
Specijalna filmska projekcija Face je zakazano za 5. mart u 20 sati u sali Doma kulture. Nakon projekcije uslijedit će razgovor između filmske ekipe i publike.
Kostim kao produžetak prostora
Za mene kostimografija u ovom filmu nije bila pitanje epohe u klasičnom smislu, već pitanje odnosa prema prostoru. Stari Bar, kao i ostali crnogorski eksterijeri, ne dozvoljava površnost. U njemu tkanina mora imati težinu, nositi trag, reagirati na vjetar i svjetlost. Kostim nije trebao biti ilustracija vremena, već njegov produžetak.
U procesu rada bilo je važno pronaći balans između autentičnosti i stilizacije. Ne u smislu vjerne rekonstrukcije, već u smislu istinitosti. Kostim ne smije “igrati prošlost”, već živjeti zajedno sa likom. U nekim trenucima postaje oklop, u drugima teret, a ponekad i jedini sloj koji odvaja tijelo od svijeta.
© Cineplex
Poseban izazov bilo je uskladiti kostim sa fotografijom. Materijali su birani prema načinu na koji hvataju svjetlost, kako se ponašaju u statičkom okviru, ali i u pokretu. U ovom dijalogu između kamere i kostima stvara se prostor u kojem likovi izgledaju gotovo stopljeni sa okruženjem.
Fotografija koja diše sve sporije i sporije
Umetnički jezik filma počiva na strpljenju. Kadr Đorđa Stojiljkovića ostaje dovoljno dug da gledalac počne da vidi više nego što je očekivao. Pukotine u zidu, tragovi na licu, suzdržani pogledi. U toj sporosti nema praznine, već napetost.
U ovom filmu Crna Gora nije pejzaž, već aktivni učesnik. Njeni pejzaži ne služe kao kulise, već kao ogledalo unutrašnjih stanja likova. Okrutni, ali precizni, oblikuju ritam filma koliko i gluma ili kostimi.
Između ličnog i filmskog
Iako govorim iz ugla kostimografa, ono što ostaje nakon rada na ovom filmu nije konkretan proces, već osjećaj jedinstva. U jednom trenutku prestaju granice između kostima, prostora i kamere.
Face ne pokušava da objasni svet, već da ga zadrži u fragmentima, u tišini, na vidiku. A možda je upravo u tome njegova snaga, u sposobnosti da i nakon završetka filma ostane uz publiku, kao trag prašine na koži, kao nešto što se ne vidi odmah, već se dugo nosi.
Naslovna fotografija © Cineplex
