Mandićev kabinet je medijima dostavio odgovor predsjednika Skupštine upućen predsjedniku Tužilačkog savjeta Miloradu Markoviću.
Predsjednik Skupštine Andrija Mandić je u odgovoru Tužilačkom vijeću ocijenio da je nezakonit uticaj i pritisak na njega pokušaj da se parlament disciplinuje i “ućutka” određujući šta može, a šta ne može da kaže kao zastupnik.
Mandićev kabinet je medijima dostavio odgovor predsjednika Skupštine upućen predsjedniku Tužilačkog savjeta Miloradu Markoviću. To tijelo je ranije dalo mišljenje da je šefica parlamenta ugrozila nezavisnost državnog pravobranioca, izjavom datom u vezi sa hapšenjem bivše ministrice prosvjete, nauke, kulture i sporta Vesne Bratić.
„Već sam Vam lično rekao i ponoviću, Vas bira i razrješava Skupština Crne Gore i ovim aktom ugrožavate ustavni balans i princip podjele vlasti u Crnoj Gori. Vi niste niti ćete biti četvrta grana vlasti, a odgovor na ovu vrstu pritiska na Skupštinu Crne Gore, njene poslanike, u skladu sa stavom 7 člana 1 Zakona o čl. Državno tužilaštvo, da razmotri pritužbu na vaš rad kao državnih tužilaca u pogledu zakonitosti rada, a zbog spoljnih prijetnji nezavisnosti Skupštine Crne Gore, o čemu takođe očekujem da se izjasnite u roku od tri dana, jer ste već pokazali da možete“, napisao je između ostalog Mandić.
Njegov odgovor Tužilačkom savjetu prenosimo u cjelosti:
„Dostavili ste 3. marta 2026. godine predsjedniku Skupštine Crne Gore mišljenje TSP broj 26/2026 od 19. februara 2026. godine, u kojem se navodi da je „Andrija Mandić, predsjednik Skupštine Crne Gore, u izjavi datoj na kraju sjednice Skupštine Crne Gore koja može biti eksterna prijetnja 20. februara 26. nezavisnosti Crne Gore.'” 73.a Poslovnika Tužilačkog savjeta, odnosno vršio neprimjeren pritisak, prijetnju i uticaj sa namjerom da posredno utiče na nezavisno, zakonito i nepristrasno postupanje državnog tužioca Jovana Vukotića, suprotno njegovim profesionalnim obavezama i zakonu.’
U analizi ovako datog mišljenja, a suprotno onome što se rukovodio Tužilački savjet, a koji je primijenjen Poslovnikom Tužilačkog savjeta kao krovni akt, prije svega treba koristiti Ustav Crne Gore.
Naime, članom 86. Ustava Crne Gore utvrđeno je:
Poslanik uživa imunitet.
Predstavnik ne može biti pozvan na krivičnu ili drugu odgovornost ili zadržan u pritvoru zbog izraženog mišljenja ili glasanja u vršenju svoje zastupničke funkcije.
Protiv narodnog poslanika ne može se pokrenuti krivični postupak, niti može biti zadržan u pritvoru bez odobrenja Skupštine, osim ako je zatečen u izvršenju krivičnog djela za koje je propisana kazna zatvora preko pet godina.
Imunitet uživaju predsjednik Crne Gore, predsjednik i članovi Vlade, predsjednik Vrhovnog suda, predsjednik i sudije Ustavnog suda, Vrhovni državni tužilac, kao i narodni poslanik.
Prilikom razmatranja pritužbe i davanja mišljenja, Tužilački savjet je trebalo da pročita i primijeni upravo ove odredbe Ustava Crne Gore.
Ustav u stavu 2. navedenog člana kaže: Predstavnik ne može biti pozvan na krivičnu ili drugu odgovornost niti zadržan u pritvoru zbog iznošenja mišljenja ili glasanja u vršenju svoje predstavničke funkcije.
Pojašnjeno, utvrđeni imunitet poslanika – a samim tim i predsjednika Skupštine Crne Gore, jer je on, prije svega, poslanik – predstavlja pravo poslanika da koristi slobodu govora u vršenju poslaničke funkcije, ne izbjegavajući sankcije, krivičnu i svaku drugu odgovornost. To dalje podrazumijeva zaštitu zastupnika od neopravdanih optužbi.
Imunitet predviđen Ustavom ima materijalni i procesni oblik. Materijalni imunitet, koji se još naziva i imunitetom neodgovornosti, ima apsolutno dejstvo i važi i nakon prestanka mandata zastupnika, a podrazumijeva da se zastupnik ne može smatrati odgovornim za mišljenje izneseno u obavljanju funkcije zastupnika.
Nadalje, članom 47. Ustava utvrđeno je:
Svako ima pravo na slobodu izražavanja govorom, pisanom riječju, slikom ili drugim sredstvima. Pravo na slobodu izražavanja može biti ograničeno samo nečijim pravom na dostojanstvo, ugled i čast i ako su ugroženi javni moral ili bezbjednost Crne Gore.
Istu slobodu garantuje i član 10. Evropske konvencije o ljudskim pravima i osnovnim slobodama, koji propisuje da svako ima pravo na slobodu izražavanja, pravo na slobodu mišljenja i saopštavanje informacija.
U svom mišljenju i tumačenju ove slobode, kada je riječ o zastupnicima, Venecijanska komisija je otišla dalje i istakla: ‘Sloboda mišljenja i govora izabranih predstavnika naroda ključ je istinske demokratije i da pravila o parlamentarnoj neodgovornosti postoje u svim demokratskim parlamentima’. Komisija je eksplicitno naznačila da „parlamentarna neodgovornost služi legitimnim ciljevima zaštite slobode govora u parlamentu, te da je suštinski toliko važna da može legitimno ići dalje od zaštite predviđene članom 10. navedene konvencije.
Pozivanje na praksu Evropskog suda za ljudska prava važno je kako bi se vaše mišljenje svelo na pravu meru: šta je razlog, a koje posledice ovakvog neodgovarajućeg uticaja na zakonodavnu vlast.
Prije svega, razlog je jasan, a ogleda se u očiglednoj namjeri da se ućutka zakonodavna vlast.
Budući da ste se u obrazloženju svog mišljenja, između ostalog, pozvali na preporuku i mišljenje Komiteta ministara Savjeta Evrope i mišljenje Konsultativnog vijeća evropskih tužilaca, umjesto da se, prije svega, kao pravnici, pozivate na presudu Evropskog suda za ljudska prava, radi pune istine, kao član parlamenta znači da ću imati slobodu izražavanja u smislu onoga što ću imati parliciju oni čije ste preporuke i mišljenja citirali.
Dakle, konkretno, Vaše mišljenje nije u skladu sa praksom ovog suda, jer ste, očigledno i zlonamjerno, tumačili svoje operativne odredbe zanemarujući stavove koje je, upravo po pitanju slobode izražavanja u Skupštini, taj sud zauzeo:
• U presudi Morica protiv Francuske iz 2015. godine, Sud je zauzeo stav da izražavanje vrijednih mišljenja o postupku koji je u toku ne može ni na koji način uticati na pravičnost suđenja, te da je vođenje krivičnog postupka stvar javnog interesa koja zahtijeva visok stepen zaštite slobode izražavanja, sve dok kritika ne predstavlja ili ne predstavlja lični napad na sudiju, “na destruktivni nivo napada”. Nadalje, da sudije tolerišu kritiku jer mogu biti predmet lične kritike u dozvoljenim granicama, a ne samo kritike u opštem smislu, te da granice prihvatljivosti kritike na njihov račun moraju biti šire od granica običnih građana.
• U presudi Green protiv Ujedinjenog Kraljevstva iz 2025. godine, gdje je sud naglasio autonomiju parlamenta, iz koje odluke proizlazi zaključak da nije na sudovima da kontrolišu parlamentarni govor, podsjećajući da većina evropskih zemalja ima široku zaštitu parlamentarnog govora: „u većini država članica parlamentarna privilegija parlamenta pruža apsolutnu privilegiju poslanika.“
• U presudi Makraduli protiv Sjeverne Makedonije iz 2018. godine, u kojoj je sud zauzeo stav da „sloboda izražavanja zastupnika predstavlja politički govor u svom najčistijem obliku, a upravo ova presuda govori o tome da predstavnici imaju pravo da kritikuju rad državnih institucija“.
• U presudi Barfod protiv Danske iz 1989. godine, gdje sud naglašava da je sloboda političke debate u samoj srži koncepta demokratskog društva, te da javni funkcioneri moraju podnijeti širu kritiku – koja može biti oštra, te da je sloboda izražavanja zaštićena čak i kada su izjave takve da vrijeđaju državne institucije, šokiraju i poremete državne institucije: pitanja od javnog interesa i ukazati. zlostavljanje. Ograničenja postoje samo kada su izjave čista kleveta bez osnova i kada se radi o ličnom napadu.
Sve je to, smatrate, manje važno od vašeg Poslovnika, čije odredbe niste poštovali prilikom davanja mišljenja.
Tako je članom 73. Poslovnika Tužilačkog savjeta predviđeno formiranje Komisije za razmatranje pritužbi državnih odvjetnika, a posebno povodom pritužbe protiv mene, a to se vidi iz obrazloženja Vašeg mišljenja, ova Komisija nije postupila niti dala prijedlog mišljenja na podnesenu pritužbu: Mišljenje ste dali mimo prijedloga Komisije i Ruske Federacije.
I jesi.
Pritužbu ste, kako ste naveli, primili 18. februara 2026. godine, dva dana nakon mog govora, koji je bio predmet pažnje Vašeg tužioca, o čemu ste odluku, odnosno kako Vi striktno „poslovno“ kažete, donijeli mišljenje, već narednog dana, 19. februara 2026. godine.
U skladu sa članom 73c Vašeg Poslovnika, niste mi dali mogućnost da komentarišem navode iz pritužbe, te ste zaključili da sam pojavljivanjem na sjednici Skupštine Crne Gore, na kojoj sam zastupao svoj politički stav, „preduzeo radnju koja se može okvalifikovati kao spoljna prijetnja nezavisnosti državnog tužioca, tužioca i vršioca dužnosti da je u pitanju pritisak na državnog tužioca, vršioca dužnosti“.
Tvrdnje da sam svojom izjavom, kojom nisam lično nikoga prozvao niti vređao, „indirektno pokušao da utičem na nezavisno, zakonito i nepristrasno postupanje državnog tužioca Jovana Vukotića kao i na nezavisnost Državnog tužilaštva“, predstavljaju upravo neprimjeren uticaj dijela državnog aparata na Skupštinu Crne Gore, predstavljaju napad na slobodu govora u Skupštini Crne Gore: čak i dalje. Crne Gore i predstavljaju pokušaj da se ućutka zakonodavna vlast koja vas, podsjetiću, bira i razrješava.
Dakle, niste iznad Skupštine Crne Gore, niti iznad bilo koje druge vlasti, niti vam to pravo pripada po Ustavu, a ovakav način obraćanja Skupštini Crne Gore zbog ličnog utiska državnog tužioca koji je, iako nije imenovan, opasan signal moći koju sebi neustavno i protivzakonito pripisujete.
Ne možete ograničiti prava izabranih predstavnika građana da slobodno misle i govore, čak vam ni Ustav koji uporno zaobilazite nije dao to pravo.
Umjesto da u okviru zakona štitite nezavisnost državnog tužilaštva, Vi pokušavate da disciplinujete i ućutkate Skupštinu Crne Gore nezakonitim uticajem i pritiscima na mene, diktirajući šta smijem, a šta ne smijem da kažem kao poslanik, čime direktno kršite moje Ustavom zagarantovano pravo na slobodu mišljenja i političkog djelovanja.
Već sam Vam lično rekao i ponoviću, Vas bira i razrješava Skupština Crne Gore, a ovim aktom ugrožavate ustavni balans i princip podjele vlasti u Crnoj Gori.
Niste i nećete biti četvrta grana vlasti, a odgovor na ovakav pritisak na Skupštinu Crne Gore, njene poslanike i mene lično, u skladu sa članom 37 stav 1 tačka 10 Zakona o državnom tužilaštvu, treba smatrati pritužbom na vaš rad kao državnog tužioca u smislu zakonitosti rada, a zbog spoljne prijetnje Skupštine Crne Gore, a zbog toga što sam ja, zbog spoljne prijetnje Crne Gore, očekivati od tebe. da se izjasnite u roku od tri dana, jer ste već pokazali da možete”, stoji u odgovoru.
