Danas se s pijetetom i tugom sjećamo 5. februara 1994. godine – dana kad jena pijaci Markale, u srcu Sarajeva, u jednom trenutku ugašeno 68 života, a 142 osoberanjene. To je bio prvi, od dva, masakra na tom mjestu koje je i tokom rata bilo simbolopstanka, mjesto gdje su se ljudi okupljali da obezbijede osnovno za život.
Granata ispaljena s položaja Vojske Republike Srpske prekinula je svakodnevicu ipretvorila pijacu u mjesto smrti, bola i nevjerice. Zavladala je panika. Ranjenici su nošeniu naručjima, u automobilima, na improviziranim nosilima – sve s nadom dastignu živi do bolnice.
Prof. dr. Ismet Gavrankapetanović tada je bio mladi specijalizant, ortoped u Urgentnomcentru bolnice Koševo, današnjem Kliničkom centru Univerziteta u Sarajevu.
Sjeća se daje bio sunčan dan. Oko podneva, pred bolnicu su pristizala brojna vozila.
-Izašlismo ispred bolnice i u kratkom vremenu dovezeno je oko 130 ljudi, možda i više. Pred nama su bila raskomadana tijela, teške i smrtonosne povrede. Krv je bila, svuda. Utom trenutku nismo imali dovoljno ljekara, mnogi su već bili iscrpljeni ili odsutni, napustiliSarajevo, ali nije bilo vremena za razmišljanje. Postojao je samo jedan cilj, spasiti što višeživota.Operisali smo bez prestanka, dan i noć. Završili smo tek u zoru. I danas mi se čini kao daje sve trajalo jedan trenutak, kao da vrijeme tada nije postojalo. Kad sam izašao izoperacione sale, svanulo je.Radilo je nekoliko hirurških ekipa, bez pauze, bez odmora,vođeni isključivo osjećajem dužnosti prema svakom ranjenom čovjeku.Rane nastale u neljudskim napadima.Takve slike se ne zaboravljaju, prisjeća se Gavrankapetanović.
– Dijelovi tijela kojedodirujete, lica koja gledate, krikovi i tišina koja ostaje. To se ne može naučitiiz knjiga i to čovjek nosi u sebi zauvijek, dodao je, piše FENA.
Najteže je bilo prihvatiti da, “uprkos svim naporima, nismo uvijek mogli spasiti živote sugrađana”.
-Ta nemoć je teret koji ljekar nosi, cijeli život.Radili smo u gotovo nemogućim uslovima: bez struje, bez vode, bez dovoljnomedicinskog materijala i opreme. Operisali smo noću, u salama bez svjetla, s minimalnim sredstvima za ispiranje rana, s nedostatkom infuzija i osnovnih potrepština.Nakon rata, 5. februar proglašen je Danom sjećanja na sve građane Sarajeva poginuleuperiodu od 1992. do 1995. godine. Taj datum nije samo broj u kalendaru, to jeopomena. Podsjetnik na cijenu koju civili plaćaju u ratovima, na krhkost ljudskog dostojanstva i nabesmisao nasilja, istaknuo je prof. dr. Gavrankapetanović.
U tim nesagledivo teškim godinama, građani Sarajeva su, uprkos svakodnevnojopasnosti, nastavili živjeti. Radili su, učili, voljeli, stvarali umjetnost i čuvali dostojanstvo. Bez obzira na sve, ovaj grad je ostao simbol hrabrosti, otpornosti i ljudskosti.
– Neka sjećanje na Markale ostane trajna opomena o cijeni mira, o važnosti istine i oobavezi pravde. I neka nas podsjeća na našu zajedničku odgovornost da se ovakvetragedije nikad i nigdje više ne ponove, ističe prof. dr. Ismet Gavrankapetanović, u znak sjećanje na masakr na pijaci Markale koji se dogodio 5. februara 1994. godine.
Datum i vrijeme objave: 05.02.2026 – 10:16 sati
