Pregovori između Saveza samostalnih sindikata BiH i Ekonomsko-socijalnog vijeća FBiH otvaraju novo pitanje u zemlji u kojoj se već godinama vodi borba za dostojanstvenu platu. Može li minimalac porasti na 1.200 KM i može li se konačno uvesti red u platne razrede?
Radnici koji danas zarađuju najmanje očekuju konkretne pomake, a sindikat smatra da sada postoji prilika da se postave jasna pravila kako se ne bi ponovile situacije u kojima radnici sa osnovnom, srednjom i višom školom primaju gotovo iste iznose.
Samir Kurtović iz SSSBiH podsjeća da je prošlogodišnje povećanje minimalne plate sa 600 na 1.000 KM dovelo do neočekivanih posljedica, čistačice, ranije na 800 KM, skočile su na 1.000, dok je radnik sa srednjom školom sa 1.050 KM ostao tek 50 KM iznad njih. To je, kaže, stvorilo sistemsku nelogičnost koja se proteže i na javni sektor, gdje se dešava da uposlenik s visokom stručnom spremom u jednoj zeničkoj ustanovi primi istih 1.000 KM kao i higijeničarka, a zbog dužeg staža čak i manje.
Zbog toga sindikat insistira da minimalna plata bude određena kao 60 do 70 posto prosječne plate u Federaciji, što bi izbjeglo svake godine ponavljane pregovore i donijelo izvjesnost i radnicima i poslodavcima. Posebno naglašava da je Vlada FBiH već smanjila doprinose, očekujući od poslodavaca da barem dio tog rasterećenja vrate radnicima kroz veće plate, što se u značajnom broju slučajeva nije desilo.
I dok sindikat traži red i sistem, poslodavci uzvraćaju da je vrijeme za nerealne želje prošlo. Safudin Čengić iz ESV-a smatra da se plate ne mogu određivati prema “ličnim ambicijama”, već isključivo na osnovu stvarnih ekonomskih pokazatelja. Podsjeća na podatke profesora Ante Domazeta prema kojima radnik u BiH godišnje doprinosi stvaranju oko 18.000 eura BDP-a, dok radnik u Hrvatskoj stvara 40.000, a u Njemačkoj čak 90.000 eura. Upravo zato te zemlje imaju jače plate i snažniji socijalni sistem, oni dijele ono što su realno zaradili, dok se u BiH, upozorava Čengić, često očekuje više nego što ekonomija može podnijeti.
Najotvorenije kritike upućuje javnom sektoru, podsjećajući da je tokom pandemijske 2020. realni sektor isplaćivao 50% plata, dok su uposlenici javnog sektora primali puni iznos, uključujući topli obrok i prevoz, iako mjesecima nisu dolazili na posao. To smatra neprihvatljivim i neodrživim. Ilustruje i primjer tvornice obuće u regionu koja je, nakon što sindikat nije odustao od zahtjeva za rastom primanja bez realnog ekonomskog temelja, zatvorena i preseljena u Moldaviju. Četiri godine kasnije, kaže, tih 600 radnika i dalje nema posao. Poruka je jasna: bez realnosti i međusobnog uvažavanja nema stabilnosti.
Dok sindikat ponavlja da brani prava radnika, a ne neradnika, a poslodavci upozoravaju da se plata ne može povećavati bez rasta produktivnosti, ostaje otvoreno pitanje može li se pronaći kompromis koji će zaštititi radnike, ali istovremeno sačuvati održivost privrede. Upravo u tim pregovorima leži odluka o tome hoće li BiH uspjeti uspostaviti sistem koji nagrađuje rad, kvalifikaciju i odgovornost, ili će se ponovo vrtjeti u krugu kontradiktornih očekivanja i neispunjenih obećanja.
Datum i vrijeme objave: 04.12.2025 – 10:12 sati
