Jesu li arbitraže postale lak put do miliona iz BiH? Stručnjaci upozoravaju na sistemske slabosti

Bubić: Tvrdnje o izvlačenju novca kroz arbitraže su paušalne, nismo čuli nijedan pravni argument

Advokat Goran Bubić, zastupnik grupe stranih investitora u arbitražnim sporovima protiv institucija u Bosni i Hercegovini, reagovao je na navode o zloupotrebama, političkim vezama i namjernom izvlačenju novca iz zemlje.

Bubić je na početku naglasio da ne može govoriti o konkretnim predmetima, ali može o načelnim pitanjima. Ističe da se u javnosti stvara pogrešna slika o investicionim sporovima i koncesijama:

“Arbitraže nisu nikakav bosanskohercegovački specifikum. To je rezultat globalne poslovne prakse i činjenice da investitori nemaju povjerenje u domaće sudove.”

Naveo je da se pred Centrom za rješavanje investicionih sporova u Vašingtonu trenutno vodi 1332 slučaja, te da je BiH potpisnica 42 bilateralna ugovora o zaštiti ulaganja, što investitorima omogućava pokretanje postupaka.

Dodaje da je u BiH aktivno najmanje sedam arbitražnih sporova, vjerovatno i više, jer neki postupci ostaju povjerljivi.

O tvrdnjama da se kroz arbitraže “izvlači novac iz BiH”, Bubić kaže:

“Strana koja izgubi ima pravo da se ljuti, ali nikad nisam čuo pravne argumente. Samo paušalne političke kvalifikacije.”

Naglašava da javnost ne zna suštinu ovih slučajeva jer se o pravnim razlozima i dokazima nikada ne govori.

Na pitanje o navodnoj političkoj povezanosti sa Miloradom Dodikom i pristupu povjerljivim dokumentima, Bubić je odgovorio:

“Ne razumijem kako vi to proširujete. Ja sam advokat. Zastupam klijente 30 godina. Te tvrdnje da meni nešto jeste dostupno, a drugima nije potpuno su bez pokrića.”

Naglasio je da u ovom slučaju godinama zastupa privatne investitore koji su mu došli “po preporuci”, a ne preko političkih veza.

“Investitorima je oduzeta fabrika, neutralni arbitri odlučuju o šteti”

Bez ulaska u detalje predmeta, kratko je naveo:

“U ovom slučaju investitorima je oteta fabrika. Arbitri – jedan ili trojica – odlučit će o tome da li postoji odgovornost.”

Na navode da je visoki predstavnik izmjenama zakona spriječio velike odštetne zahtjeve, Bubić kaže da te izmjene nemaju ustavnu težinu, a i da su pravno pogrešno postavljene:

“Takva klauzula unaprijed pretpostavlja da država očekuje da će kršiti ugovor. To je pravno gledano besmislica.”

Podsjetio je da je suština arbitražnih slučajeva jednostavna:

“Ovdje je problem što određene ugovorne odredbe nisu poštovane. Nešto je dato pa kasnije opozvano, što je dovelo do štete. O tome se ćuti.”

Mandić: Arbitraža ne može poslužiti za otimanje novca od naroda BiH

Bivši pravobranitelj Pravobraniteljstva BiH Mlađan Mandić komentarisao je učestale međunarodne arbitraže u koje Bosna i Hercegovina i entiteti sve češće ulaze, ističući da se radi o ponavljajućem obrascu koji otvara ozbiljne sumnje.

Govoreći o tome da li česte arbitraže i isti akteri ukazuju na problem, Mandić kaže da se ti postupci mogu podijeliti u dvije kategorije.

„Mogao bih  te arbitražne postupke podijeliti na dvije cjeline. Arbitražne postupke koje su nastali raspadom bivše SFRJ, i tu ništa nije ni sporno.”

Međutim, naglašava i nejednak odnos prema Bosni i Hercegovini.

„Ovo po meni je nepravedno, pošto svi tuže Bosnu i Hercegovinu, mi još nismo tužili nikoga.”

“Arbitraže postaju način da se na vrlo lak način domogne velike količine novca”

Mandić tvrdi da se novi tipovi arbitraža više ne odnose na sporove iz vremena SFRJ, već na zloupotrebe javnih dobara.

„U zadnje vrijeme arbitraže postaju način da se na vrlo lak način domogne velike količine novca. U pitanju su milioni.”

Prema njegovim riječima, neke poznate arbitraže — poput Viadukta, Trusine i Ruda — prate isti obrazac.

„Uzima se zemljište, daje se u koncesiju, ne uradi se ništa, ide se na tužbu na međunarodnu arbitražu, uzimaju se pare, tužilac uvijek uspijeva. Bosna i Hercegovina u suštini ostaju bez para. To je po meni čista krađa.”

Ističe da država nema nikakve koristi od tih javnih dobara.

„Bosna i Hercegovina nemaju nikakve koristi od toga, koristi imaju vladari.“

Govoreći o arbitraži Viadukt, Mandić je istakao da je kao pravobranilac bio sklonjen iz procesa.

„Ono što je mene povrijedilo jeste moje odstranjivanje iz ekipe koja je trebala da brani interese Republike Srpske, čak i nisam bio obavješten o glavnoj raspravi.”

On tvrdi da su se u postupku pojavljivali savjetnici i osobe bez stručnog znanja, koji su primali enormne honorare.

„Na tim skupovima su pojavljivali nekakvi savjetnici koji su uzimali ogromne pare. Jedan advokat u arbitraži uzima milion do dva miliona eura. Pojavljuju se razni prijatelji, kumovi, koji uzimaju od 300 do 500 hiljada eura iako ništa ne odgovaraju niti znaju.“

Mandić smatra da gubici u nizu postupaka ne mogu biti slučajni.

„Nemoguće je da se svaka arbitraža izgubi, da svaki put uzmete koncesiju i uzmete javno dobro, ne uradite ništa, i još mora da da za svoju zemlju. To je glupost.”

Mandić zaključuje da arbitraža kao pravni mehanizam nije sporna, već način na koji se koristi.

„Arbitraža kao arbitraža je apsolutno pravedna. Ono što ja govorim jeste da arbitraža ne može poslužiti za otimanje novca od naroda BiH.”

Posebno naglašava da javna dobra pripadaju građanima.

„To su javna dobra, to su dobra koja su vlasništvo svih nas. Mi bi trebalo da imamo koristi, a mi imamo samo gubitke.“

Meškić: Moramo suziti prostor i za zlu namjeru i za neznanje

Profesor Pravnog fakulteta Univerziteta u Rijadu, Zlatan Meškić komentirao je aktuelni slučaj i upozorio da Bosna i Hercegovina mora sistemski urediti način na koji zaključuje investicione ugovore.

“Moramo samo malo da sagledamo rješenja država koja se našla u sličnoj situaciji. Znači mi moramo da suzimo prostor i za zlu namjeru i za neznanje,” kazao je Meškić, naglasivši da govori iz iskustva pravnog zastupanja javnih preduzeća iz Federacije.

Podsjeća da su arbitražni postupci u kojima je učestvovao bili uspješni upravo zato što su timovi bili dobro pripremljeni.

“Drago mi je da za te arbitraže niste mnogo čuli, zato što su one srećom bile uspješne. Mora se napraviti tim po uzoru na države.”

Meškić podsjeća da su se s ovakvim izazovima najprije susrele države Južne Amerike, koje su – kao i BiH – pozivale strane investitore i kasnije završavale pred arbitražama.

“Napravili su jedan tim na nivou države kojim je bilo obavezno da se dostave svi investicioni ugovori koje država zaključuje. Ugovori su bili standardizovani tako da se suzi prostor i neznanju i zloj namjeri kad se zaključuje ugovor.“

Dodaje da Bosna i Hercegovina nije dovoljno snažna da u pregovorima nametne svoje uslove, ali mora imati jasne granice ispod kojih se ne ide.

“Mi nismo tako jaka država da imamo jako pregovaračku sposobnost, ali moramo znati ispod kojih uslova nećemo nešto dati.”

Prema Meškiću, najveći rizik leži u komisijama koje pripremaju i nadziru ugovore.

“Morate shvatiti naše komisije koje rade na koncesijama i timovi koji rade u javnim nabavkama – oni s druge strane imaju stranu advokatsku kancelariju sa godinama iskustva, koja je jako sposobna da ubaci neku klauzulu u ugovor koja nama, što zbog neznanja, što zbog zle namjere, lako prođe.”

Zbog toga smatra da država mora imati centralizovan nadzor nad svim ugovorima.

“Država mora imati nadzor na tim šta se radi na svim nivoima i da imamo centralizovanu bazu.”

Dodatni problem je nedostupnost dokumentacije kada arbitraža počne.

“Kada dođe do arbitraže, teško je doći do dokumentacije od tih javnih preduzeća, jer naravno svi se boje da su napravili neku pogrešku. A nama je jako je bitno da znamo sve činjenice.”

Na pitanje vidi li u konkretnom slučaju prostor za zlu namjeru, Meškić odgovara oprezno:

“Ja sam uključen u nekoj fazi kada je spor već nastao. Mi pokušavamo kroz dokumentaciju da shvatimo kako je do neke ugovorne klauzule došlo.”

Ističe da se naknadno analizira da li je sporna klauzula rezultat nepovoljne pregovaračke pozicije ili “iz nekog neznanja ili neke grupe nepažnje”.

“Kad mi dođemo pred tu trgovačku arbitražu, ti arbitri to gledaju čisto s komercijalnog aspekta. Mi ćemo taj spor izgubiti ako u tom ugovoru smo prekršili ugovor. To je prosto komercijalna stvar.”

„Sami arbitražni postupci se pojavljuju kao određeno finale, na kraju vezano za mnoštvo dešavanja koja su prethodila arbitražnom postupku. Mi imamo različite faze, segmente koji se tiču rješavanja o određenom pitanju, određenom problemu od strane nadležnih institucija. Dakle, bio to slučaj vezan za određeni koncesioni postupak, gdje imamo određena tijela komisije i tako dalje, nadležna ministarstva, vlade koji imaju ovlaštenje da na kraju zaključe određeni ugovor, ili bio vezan određeni spor investicionog karaktera, recimo iz tog perioda bivše Jugoslavije, kada su različiti subjekti sa prostora bivših jugoslovenskih republika ulagali u jednu republiku, drugu i tako dalje“, kazao je bivši pravobranitelj Pravobraniteljstva BiH Ismet Velić.

Da li se radi o smišljeno izazvanim sporovima, Velić ukazuje da je neophodno imati ‘konkretne pokazatelje i dokaze’ za takve tvrdnje, ali da je činjenica da se ‘pojavljuju ozbiljni problemi’.

„Vidljivo je da postoji mnoštvo nedostataka koji prate ove postupke. Dakle, lako je doći do zaključka, da bi bilo neophodno poduzeti određene radnje kako bi se ta postupanja generalno popravila, kako bi ti postupci bili kvalitetniji“, zaključio je Velić.

Nadalje, Velić je istakao ‘mnoštvo slabosti različitih segmenata ovog društva’.

„Ono što je činjenica i što je bitno jeste djelovanje u tom pravcu da se kod različitih elementa, subjekata koji su uključeni u ove postupke, ispravi ono što je predstavljalo nedostatak u konkretnom postupanju. Dakle, bilo da se radi o namjernom postupanju ili nedovoljno stručnom kvalitetnom postupanju – neophodno je djelovati u smislu što kvalitetnijeg osposobljavanja, uozbiljavanja postupka koji se vodi. Dakle, vođenje jednog korektnog, kvalitetnog, profesionalnog postupka, to je osnovna pretpostavka za mogućnost kvalitetnog zastupanja u arbitražnim postupcima“, zaključio je.