Novi hladni rat

Starije generacije (kojima i sam pripadam) dobro se sjećaju velikih tenzija i geopolitičkih nadmetanja između dvaju tadašnjih vojnih blokova – zapadnog, predvođenog Amerikancima, i istočnog, sa Rusima na čelu, tada Sovjetskim savezom – koji se nazivao hladni rat i od 1945. trajao punih 46 godina. Bio je hladni, jer velike sile nisu ušle u treći svjetski rat, ali blokovi su izravno ili neizravno djelovali u seriji regionalnih i lokalnih sukoba, tzv. surogat ratovima.

Početkom 70-ih, obje strane pokazale su interes za stvaranje stabilnijeg i predvidljivijeg međunarodnog poretka, što je dovelo do primjene politike detanta, koji u širem smislu označava smirivanje međunarodnih tenzija i prevlast diplomacije nad konfrontacijom. Potom su uslijedili pregovori o kontroli nuklearnog naoružanja (SALT sporazumi), što nije smanjilo utrku u naoružanju konvencionalnim oružjem, nego je i dalje proizvodilo zategnutost između pojedinih država. Tadašnji hladni rat trajao je sve do prosinca 1991. godine, kad se formalno raspao Sovjetski savez i njegov vojni dio Varšavski ugovor, što je izazvalo domino-efekat i dovelo do pada komunizma u zemljama istočne Europe.

Zbog mlađih čitatelja podsjetio sam na blokovsku podjelu svijeta i tenzije u prošlom stoljeću, zarad toga što je novi hladni rat, nažalost, ponovo u toku, a u njega su osim Amerikanaca i Rusa uključeni i Kinezi. Svijet svjedoči novim oblicima konfrontacije, kao što su ratovi preko posrednika, energetski sukobi, kibernetički napadi, te ekonomske sankcije koje zamjenjuju otvorene sukobe. Novi hladni rat ne vodi se, dakle, samo između država, već između sistema vrijednosti i modela upravljanja. U takvom svijetu, sigurnost nije samo važno odsustvo šireg rata nego sposobnost države da sačuva funkcionalnost i stabilnost usprkos pritiscima globalnih kriza

Također, dublje konfrontiranje unutar Ujedinjenih naroda, gdje Rusija i Kina sve češće koriste veto protiv zapadnih rezolucija o sigurnosti, Ukrajini ili ljudskim pravima, sve više podsjeća na paralizu Vijeća sigurnosti iz vremena ranijeg hladnog rata. Pored toga, vojno i tehnološko sučeljavanje postaje sve izraženije: Sjedinjene Države i Europska unija ulažu milijarde dolara i eura u obrambenu industriju i umjetnu inteligenciju, dok Rusija i Kina razvijaju alternativne mreže snabdijevanja i finansijske sisteme, da bi se odvojile od dolara i američkog utjecaja, a nuklearna retorika ponovo se vraća u javni diskurs.

O tome kako bi se hladni rat br. 2 ubuduće mogao odvijati vrlo je bitna Nova američka obrambena strategija za 2026. godinu, koja je nedavno objavljena. U toj strategiji prioritetno je osiguranje obrane SAD-a i njenih interesa na zapadnoj hemisferi. Slijedi tvrdnja da će se demonstracijom sile, a ne konfrontacijom odvraćati Kina u Indo-Pacifiku, a to u praksi znači da će Amerika zaštititi Tajvan iako se taj otok izravno ne pominje u strategiji, ali je odranije poznato da bi njegov gubitak (jer ga hoće i Kina), bio udar na autoritet SAD-a, njegovo i faktičko protjerivanje iz te regije. Indikativno je da se Rusija, dok već četiri godine traje rat u Ukrajini, spominje relativno kratko. Naime, Pentagon rusku prijetnju opisuje kao upornu, ali podnošljivu i ističe da Moskva nije u poziciji pokušati uspostaviti europsku hegemoniju, s obzirom na to da europski NATO višestruko nadmašuje Rusiju po broju stanovnika i gospodarskoj snazi, a time i po potencijalnom vojnom kapacitetu.

U strategiji se uvjerava da će Sjedinjene Države ostati angažirane u Europi, ali će prilagoditi raspored svojih snaga i aktivnosti na kontinentu, uz naglasak da se trupe prebacuju s kvantitete na kvalitetu, dajući prednost ograničenoj, ali ključnoj podršci. Od Europljana se očekuje da preuzmu primarnu odgovornost za svoju konvencionalnu obranu, dok će se SAD usredotočiti na pružanje strateške potpore poput razmjene obavještajnih podataka, operativnog planiranja i naprednih vojnih sposobnosti.