Gost podcasta O prostoru sa Zecom i Vukom protekle nedjelje bio je poznati sarajevski arhitekta Mladen Gvozden.
Bio je značajan predstavnik Sarajevske škole arhitekture, 80-tih godina prošlog vijeka. Projektovao je, samostalno ili kao dio projektantskog tima, brojne objekte u Sarajevu, ali i širom BiH, pa i regiona. Među poznatije objekte u čijem je projketovanju učestvovao su stambena zgrada u blizini At Mejdana, kolokvijalno pznata i kao Papagajka, Dom zdravlja Novi Grad, kao i Dom penzionera u sarajevskom naselju Nedžarići.
Prije rata je radio u velikoj projektantskoj kući Arhitekt, da bi nakon rata osnovao svoj projektantski biro pod nazivom M design.
Upravo različita iskustva rada u dva različita ekonomsko politička sistema, kao i iskustvo rada u državnoj kao i u privatnoj firmi čine ga idealnim sagovornikom za povlačenje paralele između prošlog i sadašnjeg vremena, odnosno izazova sa kojima su se suočavali arhitekti nekada i sada.
Prekid u razvoju
– Dok sam radio u Arhitektu, mi smo imali tu atmosferu, desetak, petnaest ljudi je bilo u grupi, jer to je mjera kojom mogu vladati. Kad sam napravio firmu, opet sam napravio tu mjeru. I sve je fino, ali je sad problem što su druga vremena, Prije je bilo sigurno, da ćeš naplatiti radi se sa državom. Ovo sada je takvo vrijeme ako ti plati dobar si, ako ne plati ideš na sud, ako na sudu izgubiš, nema te nigdje, a valja plate ljudima isplatiti.To je osnovni problem. Svi ljudi tebe gledaju prvog u mjesecu. Svi oni dođu da rade za plate, džaba atmosfera, sve fino, ali ako nema para, ne možeš to raditi.
Ja sam imao sreću da sam dobio par velikih poslova odmah, poslije rata. Prvo dok sam počeo da radim, dok se ti smjestiš, nisam u jednoj partiji, nema me nigdje, valja se boriti. Uglavnom uspio sam sa strancima. Recimo bazu sa SFOR-ovcima uzmeš da radiš, ugovoriš, pa onda imaš para. Pa onda ambasada. Bilo je finih poslova koje sam tada radio i mogao sam da održavam biro.
Međutim, vremenom kasnije sam već vidio da to ne ide. Ne možeš izdržati. fizički ne možeš izdržati. Kažeš da je kvadratni metar etisona isto što i kvadratni metar crtanja, što je vam pameti. Ne možeš ti iz toga napraviti profit, da možeš da platiš normalno ljude. Svi ljudi treba da žive, da imaju dobru platu. Svima ti to želiš.Ne moram ja uzeti samo sam sebi. Nisam sebi ništa uzimao od svega toga. Plaćaš ljude koliko možeš i onda vidiš, ne ide to baš. Sad su druge relacije, pa je to teško sad uporediti.
Meni je rat napravio ogroman prekid u razvoju, u onome što smo radili. Da nije bilo rata, da smo nastavili, ko zna dokle bi dogurali, šta bi sve bilo sa čitavom generacijom. Međutim rat je uradio što je uradio i onda bi se valjalo prebaciti nekako na to. Ja sam imao iskustvo iz velike firme, gdje sam bio u poziciji da sam rukovodio jednim dijelom, i onda sam to lako prenio na firmu, da mogu to da radim.
Amir Zec Vuk i Mladen Gvozden/
Nekad imaš dobrog investitora, korektnog investitora, ali imaš i onoga koji je “najpametniji”. Ustvari on i jeste pametan, pametniji je od tebe, jer ima više para od tebe. Na koji način on je zaradio? Ali ti kad to izvagaš u parama, on je pun para. A kako je zaradio…, ispričao je Gvozden.
Zakođer je opisao kako su se nekada gradila velika stambena naselja poput Alipašinog Polja.
– To su tadili stambeni fondovi koji su finansirali izgradnju. Radiš recimo Alpašino, gdje 20.000 ljudi ti stavljaš na jedno mjesto da stanuju. To je ćutav jedan grad.
Ti sada imaš gomilu parafiskalnih nameta, ovo što zovu sada, ovo na platu. Kada ti je plata tvojim radnicima recimo 1.200 ti na to dodaješ devet stoja svega i svačega. Od toga je najmanje za zdravstveno i socijalno osiguranje. Sve ostalo su neke vodoprivrede, šumarstvo, ne znaš više čega nema unutra.
SIZ stanovanja
A tada je postojao stambeni fond u kojeg su sve firme, svi zaposleni, davali od plate. Stambeni fond je imao, kako se tada zvao, SIZ stanovanja. Tu su bile skoncentrisane pare. I onda se od te gomile para počinje graditi.
I velike firme su, kada rade svoj završni račun, pa raspodjeljuju sredstva gdje će ići, kažu, nas ima 150 zaposlenih, mi ćemo ove godine kupiti našim radnicima tri stana. I to ćemo kupiti velike stanove. U te stanove će ući oni koji su na vrhu liste, koji ispunjavaju te uslove, a u njihove stanove će ući oni sljedeći sa liste. A u one dole će doći “treći red”. Tako se rješavalo stambeno pitanje zaposlenih u firmama. Firma kupi tri stana, riješi deset slučajeva te godine. I onda opet sljedeće godine se to ponavljalo. Znači, firma je odvajala pare za kupovinu stanova, cijene tih stanova nisu bile kao sad na tržištu po principu “oderi”, nego je bila proizvodna cijena, uloženi kapital SIZ-a stanovanja i to je sva priča.
Znači, bila je firma koja projektuje, firme koje izvode normalno, bili su tenderi normalno. Bio je u nadzor koji je pratio kako se radi. Bila je firma Sarevostan koja je bila tehnička podrška SIZ-u stanovanja i oni su provodili sve to što je SIZ stanovanja organizovao, zamišljao i tako dalje. Znači, sve je išlo preko Sarajevostana. Bila je i kontrola projektovanja. Bilaje plava knjiga. U njoj je fino pisalo kolika može biti kuhinja, koliko kupatilo, minimalne i maksimalne površine. Dnevna soba je bila 12 do 14 kvadrata. Trpezarija osam do devet kvadrata. Polusoba je od šest do devet, ispruičao je Gvozden.
Kao generalni sponsor podcasta sa nama je, i ove godine, Wienerberger, koji će vam pomoći da izgradite dom iz snova. Odaberite Wienerberger proizvode jer imaju rješenja od poda do krova i uz njih se budućnost gradi pametno.
Datum i vrijeme objave: 03.02.2026 – 11:00 sati
