U tišini ladica gdje godinama snivaju stihovi koji nisu žurili pronaći svoj put do papira, strpljivo i vjerna sebi i svojoj potrebi da riječ bude važna, a ne brojna, sazrijevala je mlada pjesnikinja Nela Župarić iz oraškoga Kostrča. Godinama su tako njezini stihovi tiho spavali čekajući pravi trenutak da ugledaju svjetlo dana. A Nela se konačno odlučila otvoriti svoje male svemire, piše Večernji list BiH.
Nije žurila jer, kako sama kaže, ne želi kvantitetu, već kvalitetu. I upravo zato “Atlas izgubljenih zvijezda”, njezin prvijenac, djeluje kao pažljivo čuvan dragulj, knjiga koja se nije dogodila slučajno, nego sazrela iznutra. Ako je suditi po toj prvoj zbirci, pred ovom posavskom pjesnikinjom je duga, uspješna cesta stvaralaštva, cesta na kojoj se ne hoda brzo, nego sigurno, riječ po riječ, osjećaj po osjećaj.
Da je njezino stvaranje drukčije, probrano, tiho, a snažno, svjedoči i prof. Mato Nedić, recenzent knjige, koji je biranim riječima naslikao njezin poetski portret. Riječ je o posebnoj poetici, ističe on. “Ova mlada pjesnikinja,” piše Nedić, “usudila se svoja promišljanja i životna traganja, uvezana u stihove, ponuditi oku javnosti. Zagledana u tradicionalni pjesnički motiv – u zvijezde, ispisuje pjesme u kojima nudi obilje svoje duše.” Nedić dodaje kako autorica donosi svježu, modernu poeziju koja ne negira tradicijske vrijednosti, nego ih osvjetljava, usvaja i nadograđuje, baš kao što pjesnik samo može kada u njemu postoji ono posebno, unutarnje svjetlo, što je, inače, rijetka i dragocjena vrlina mladih autora.
Iza poezije od koje je satkana zbirka pjesama “Atlas izgubljenih zvijezda” stoji mlada žena koja je, osim talenta za stih, darovana i rukama koje liječe. Nela je doktorica stomatologije koja svakog jutra putuje četrdesetak minuta do Gradačca. Taj put, kaže, njoj je pjesma: jer sve što radi, radi s ljubavlju. Kao što stvara stihove, tako i radi svoj posao, pa i pjeva u zboru Adoro, ali i u crkvi Uznesenja Blažene Djevice Marije u Tolisi, gdje joj je osobita radost uljepšati svojim pjevanjem trenutak vjenčanja u nečijem prvom zajedničkom “da”. Možda baš zato u njezinoj poeziji postoji toliko svjetla. Jer, kada čovjek sve što radi, čini s ljubavlju, i stihovi postaju putokazi, a knjiga poput “Atlasa izgubljenih zvijezda” ne ostaje samo zbirka već rukopis mlade žene koja traži, nalazi i daruje riječju koja zaiskri kao zvijezda kojoj se oduvijek klanjala.
– Atlas je kao traženje, a kako sam oduvijek zaljubljena u zvijezde, bio je logično provlačenje kroz naslov. Zbirka je sastavljena od triju ciklusa pjesama: o putovanju, čovjeku i ljubavi, dakle, od svega onoga što čovjek traži na svom životnom putu, sanja, čemu se nada, čemu se moli. Pjesme nastaju u žaru inspiracije. U pjesmama postavljam puno pitanja, a čitatelju ostavljam da sam odredi što mu je prioritet. Nadam se da će svi koji ih budu čitali biti potaknuti na istinske životne vrijednosti – kaže Nela.
No, ova priča o poeziji nije samo priča o jednoj knjizi. Ona je i priča o Posavini, o zemlji koja je oduvijek bila plodno tlo za poetsku riječ. Ravničarski kraj, prožet tišinama, rijekama, molitvama i ljudskom toplinom, iznjedrio je mnoge pjesnike koje je vrijeme već ovjenčalo. U toj tradiciji, u tom posavskom tkanju koje voli poetsku riječ, raste i ova mlada autorica. Ona prirodno pripada toj pjesničkoj lozi, ali svojim rukopisom donosi novu svježinu, novi glas, novu generaciju posavske poezije.
