Tajno rušenje Javnog servisa

Potpuno je u pravu kolumnista Oslobođenja Dragan Markovina, tvrdeći u broju od petka da se pozadina kolapsa, u kojem se našao BHRT, mora tražiti u činjenici da je to, uz ostalo, i plaćanje faktura (kažnjavanje?) zbog nepristajanja ove kuće na to da, umjesto javnog, bude državni, dakle, servis i megafon aktuelne vlasti i dežurni propagator volje i ćejfova politike, po matrici takve kuće u Hrvatskoj i, pogotovo, u Srbiji. Iz te ključne istine proizlazi ono što se godinama dešava s BHRT-om, počev od podatka da Javni RTV servis, iako je predmet posebnog državnog zakona iz 2005. godine, nikad nije zaživio kao korporacija, preko muke sa prikupljanjem pretplate i nekažnjene pljačke njenog velikog dijela od entitetskog RTV Republike Srpske, pa do grčevitog odbijanja redovno uspaljenih naciopata i bratije prononsiranih rušilaca ove zemlje da se trajno riješi finansiranje i osiguraju elementarni uslovi za normalan rad.

Odavno taj problem kvasa, da bi potkraj ove godine dobacio do tačke na kojoj – uz opetovanje uspješnog odbijanja uvrštavanja u državni budžet sa 22 miliona KM – dostiže kulminaciju. Samo jedan njen odraz se zbio u Sarajevu prošlog petka, na Trgu BiH pred zgradom državnog Parlamenta, u naglašeno očajničkom i iznuđenom, ali i vrlo odmjerenom protestu, uz prigodan otvoreni radio i televizijski program i obilje fakata i sumornih podataka o već neizdrživoj nevolji. Oni do kojih je sve to trebalo da dopre, u isto vrijeme su se u Parlamentu koprcali u odavno uhodanom cirkusu, zvanom, ovog puta, najprije zajednička sjednica oba parlamentarna doma, a onda i nova porcija prepucavanja, uvreda, sirovosti, teških riječi i hvatanje za vratove zbog sudbine državne imovine.

Ni na kraj pameti im, takvim kakvi su, nije bilo da makar provire kroz prozore i zamisle se nad onim što se dešavalo na Trgu. Ne, njih to ne dotiče i traje godinama kao drevno svojstvo debelokožaca u parlamentarnim klupama, ali i onih iz izvršne vlasti. Ne haju za odluku Ustavnog suda BiH o tome da RTRS mora vratiti sada već 103 miliona KM, od 2017. godine redovno pljačkanih iz zajedničke kase s prikupljenom pretplatom, ni za to što se sudovi oglušuju o obavezu da se to realizuje. Ne uzbuđuju se ni zbog onoga na šta prvi čovjek BHRT-a Belmin Karamehmedović ozbiljno upozorava – da je moguća pljenidba imovine zbog vanjskog i unutrašnjeg duga ove kuće od oko 100 miliona KM, ni zbog toga što je u Reformskoj agendi Javni servis preciziran kao jedan od uslova za početak pregovora sa EU, ni za to što 770 zaposlenih može ostati bez hljeba, ni zbog toga što…

Umjesto toga i umjesto odgovorne, ozbiljne i efikasne reakcije, birani “igrači” su rušilački dosljedni u istrajavanju na “brisanju” Javnog RTV servisa, kao važnog beočuga u lancu podzemnog monstr-projekta devastacije države – njenog najprije blokiranja, pa paralize, a onda i “dokazivanja” nemogućnosti postojanja. Kad se to čini sa jednim od simbola i oslonaca države, a u svakoj uljuđenoj zemlji je to javni RTV servis, onda nije čudo što se od 2015. godine otvoreno poziva (vidjeti pod Borjana Krišto) na neplaćanje pretplate, što državni ministar finansija – ignorišući to da Javni servis treba do dobije javne pare – uporno odbija uvrštavanje BHRT-a u budžet, uz diskutabilno formalizovanu tvrdnju da je to nemoguće jer nije budžetska stavka, što se uporno krši Zakon o javnom RTV servisu BiH i nekažnjeno otima pretplata, što se ignoriše podrška javnosti, međunarodnih autoriteta i organizacija.

U tom vrtlogu nebrige i baš-me-briga odnosa, sve se svodi na još izraženiju neizvjesnost, potcjenjivanje i zanemarivanje ozbiljnosti problema, što je drugo ime za poruku: ne treba državni javni servis onima koji su se pobrinuli za to da imaju svoje entitetske televizije, jer su to “države” u državi, pa se televizije tipa RTRS i RTV Herceg-Bosne ponose time što su ono što TVBiH ne želi biti – razglasi naciopolitika tih “država”. Pa polomiše noge da pokažu da im nije potreban BHRT, jer im nije potrebna ni država Bosna i Hercegovina.

Najnoviji zahtjevi menadžmenta BHRT-a Parlamentu BiH, Vijeću ministara i VSTV-u moraju se, zbog svega ovoga, doimati kao grčevito očekivanje pojasa za spašavanje davljenika, koji je ostavljen na cjedilu od onoga ko mu je osnivač, kome je potreban i čija bi briga morao da bude. Srž zahtjeva je pridržavanje i poštivanje Zakona o javnom RTV servisu i propisa koji idu uz to. Ništa više, ni manje do toga.

Ne bi bilo čudo da, kao i dosad, uši kojima je to upućeno – budu gluhe. Uz oporu istinu o tome da je dogorjelo do nokata, ne smijemo zatvoriti oči pred pozadinom ove drame: pošto se i dalje neprihvatljivo stidljivo i nedovoljno ukazuje na to da je odnos prema BHRT-u zapravo odnos prema državi i da je njegovo rušenje korak dalje u njenom razvaljivanju, pravi odgovor na to su samo razum i učinak onih kojima je zaista stalo do države. U suprotnom, ostaćemo ne samo bez BHRT-a.