Prvi susret sa specifičnom redateljskom poetikom Andraša Urbana i danas pamtim veoma živo, pamtim iskrenu zadivljenost i ostajanje bez daha pred scenskim prizorima koji dišu iskonskom poezijom, snagom koja kulja iznutra, iz dubina autorskog univerzuma, snagom jezika koji je skoro opipljiv, autentičan, koji nije nekakva kopija ili imitacija nečega što sam ranije vidjela, već otelotvorenje vizija iz dubine utrobe i neophodnosti da se igra u pozorištu, kroz nepatvoreni jezik pozorišta.
Podsjetnik za bolji život
Tim rečenicama kazališna kritičarka Ana Tasić opisuje svoje prve dojmove pri susretu sa djelom redatelja Andraša Urbana u tek izašloj monografiji o njemu pod nazivom “Na putevima slobode” (urednica: Ana Tasić – izdavač Knjaževsko-srpski teatar Kragujevac 2025), čijom je promocijom otvoren 17. međunarodni/regionalni festival savremenog pozorišta Desire u Subotici, na kojem su, od 18. do 23. novembra, nastupili teatri i kazališne trupe iz Srbije, Slovenije/Hrvatske, Mađarske, Francuske/Italije i Rumunije. Urban je ujedno utemeljitelj i direktor Festivala što se ove godine održao pod motom Lupus in fabula, a o njemu kaže: “Ove godine imamo možda više predstava koje pretenduju da pričaju priče, svakako to znači da je u njima suština, umetnici daju umetničke odgovore kroz svoja dela, samo delo ima istinu koju nosi u sebi, koja je umetnička reakcija na stvarnost. Ponosan sam da smo stigli do 17. festivala, mislim da je značajno to što smo uradili posljednjih 17 godina, to je festival koji vrijedi gledati i da smo ostvarili vrlo dobru komunikaciju s publikom.”
Komad “Inkubator” Olivera Frljića/
Njegova predstava “Kabare Pikolo Grande: Utopija” u izvedbi Novosadskog pozorišta (Ujvideki szinhaz) odigrana je posljednje veče na ovogodišnjem Desireu – riječ je o svojevrsnom kazališnom komadu u nastajanju, nedovršenom i sa mogućnostima proširenja, dramaturginja je Vedrana Božinović, kompozitorica Irena Popović Dragović, igra glumica Gabriela Crnković, uz pratnju troje muzičara, inače tehničkih radnika u tom teatru: scenografa Aljoše Tasovca i učenice za svjetlo Mine Stojanović, sviraju gitare, te garderobijerke Biljane Šunjke Crnojević na bubnjevima. Polazna osnova je Univerzalna deklaracija o ljudskim pravima koju glumica, pred mikrofonima i uz pratnju muzičara, interpretira nastojeći publici predočiti i približiti suštinu poglavlja koja govore o osnovnim ljudskim pravima i slobodama – da svako ima pravo na život, da su svi ravnopravni, da svi imaju pravo na zaštitu društva i države, da svako ima pravo na slobodu misli, dostojanstvo i slobodan život, pravo na odmor i školovanje te da je volja naroda osnova društvene vlasti. Urbanova predstava, taj scensko-muzički podsjetnik za bolji život, kako sam kaže, nastavak je istraživanja specifičnih kazališnih formi, kao ovdje kabarea, započet predstavom “Distopija” Roberta Lenarda, koje se postavljaju na maloj sceni i kojima se može preispitivati teatar koji funkcionira drugačije od klasičnog – dakle, prilaziti mu hrabrije, slobodnije, drskije u najboljem smislu riječi.
Desire je otvoren autorskim projektom “Moje pozorište” Borisa Liješevića (Atelje 212 Beograd), on je autor teksta, redatelj i igra u predstavi, dramaturg je Dimitrije Kokanov, scenograf Saša Ivanović, kostimografkinja Marina Sremac, a nastupaju: Nebojša Ilić, Ana Mandić, Bojan Ćetković, Branka Šelić, Bojan Žirović i sam autor. Otkud ja ovdje, tko sam ja, prva su pitanja koja redatelj i glumac Liješević postavlja sebi i publici u predstavi kojom želi da se u potpunosti okrene sebi, da kazališni materijal kojim se bavi nađe u sebi, dakle, da se u njoj bavi svojevrsnim biografsko-fikcionalno-dokumentarnim pristupom teatru. Sam će reći: “U predstavi sam pronašao neka nova suočavanja sa samim sobom, spoznao da je moje pozorište moj život, da se oni stalno prepliću, da je sve život i sve pozorište i da ja u njoj zapravo igram samog sebe, odnosno sebe koji je napravio predstavu, a drugi jedan igra mene koji pravi tu predstavu.”
U koprodukciji Italija/Francuska stigla je predstava “Lento e violento”, moglo bi se prevesti sporo i nasilno ili lagano i silovito, autorica je Valentina Cortese, praizvedba je bila 2021. godine – počinje kao neko fiktivno predavanje o tomu kako doživljavamo stvarnost, izvođačica sve vrijeme zavodi gledatelje, navodi ih na krivi trag, improvizira plesom i pokretom, često ponavlja već viđeno, potom u igru ulazi njen dvojnik, stvarnost se udvostručuje – sve je moguće i ništa nije moguće, hibrid je to neke vrste psihodrame, odnosno psihoteatralnog rascjepa, kako sama kaže, gledamo akrobatiku, ples, kazalište, cirkusku točku, humor i nadasve iluziju, poigravanje sa stvarnim svijetom koji nas okružuje, hibrid je to pokreta tijela u prostoru, glazbe, ironije, nevidljivog i podsvjesnog – onoga stvarnog ja i njegova dvojnika što nas neuhvatljivo prati na sceni i u životu.
Predstava “Moje pozorište”/
Slovensko mladinsko gledališče iz Ljubljane odigralo je predstavu “Inkubator”, autorski projekt Olivera Frljića, dramaturgiju potpisuje Goran Injac, scenografiju Igor Pauška, kostim Slavica Janošević, a igraju: Lina Akif, Daša Doberšek, Klemen Kovačić, Draga Potočnjak, Matej Keler, Blaž Šef i Vito Weis. Užas ratnih prizora, stradanje nevinog civilnog stanovništva Palestine, tragična događanja u bolnici pod opsadom Al-Shifa, bebe u inkubatorima koje umiru jer nema osnovnih uvjeta za održavanje na životu, o čemu govori i sam podnaslov predstave: Uspavanka za djecu koja su prije riječi naučila gramatiku smrti, neki su od krugova pakla kojima nas Frljić vodi predstavom koja zorno pokazuje što to znači praviti angažirani teatar. Jedna od glumica u predstavi Draga Potočnjak to ovako sumira: – Vrijeme Hamleta je prošlo i dobro je da se čovjek zabavlja kada ima zbog čega, ali ako sada ne radimo angažirani teatar i ako se sada ne suočavamo s tim što jeste oko nas, onda ne znam zašto umjetnost postoji.
Dva solo nastupa mogla su se vidjeti na 17. Desireu: Jasna Žmak odigrala je svoj hvaljeni komad “This is my truth, tell me yours” (ovo je moja istina, recite mi vašu), za koji je nagrađena na prošlom BITEF-u i kojim, u formi razgovora sa publikom, obraćanjem svakom gledatelju da pomno preispita te istine sa kojima živi, zapravo istražuje svoj odnos s umjetnošću teatra, propitujući odgovornosti i tjeskobe imanentne poslu kojim se bavi, samim tim tragajući za modelima, postupcima i načinima kako umjetnost oblikuje stvarnost u kojoj živimo. Drugi solo doveo je izvanrednog plesača Atilu Tokoša, u predstavi “Hermes” trupe TransDans iz Budimpešte, koreograf je Geržon Peter Kovač, o svom projektu kaže: “Ako prođemo kroz svjetsku književnost, svi oni likovi koji su pomalo kriminalci, ali su ipak zavodljivi i simpatični, pokvareni i inteligentni, a iza njihove grube spoljašnosti krije se osjećajno srce – sve su to tricksteri. Dakle, svi gradski detektivi koji su pomalo i loši momci ili recimo Robin Hood spadaju u tu grupu. Trickster je antropološki pojam za figuru koja je svojevrsni posrednik između bogova i ljudi, lik koji može pristupiti bogovima. Prelazno biće koje može biti i nalik životinji. Hermes je zato veoma zanimljiva figura grčke mitologije. To kako izraziti jezikom plesa tu Hermesovu višeznačnost, to da živi u više vremena istodobno i da na pozornicu iznosi sve svoje karaktere odjednom, zaključuje Geržon, osnovna je zadaća ove predstave”.
Priča o silasku u pakao
Pozorište “Ištvan Erkenj”, također iz Budimpešte, predstavilo se komadom “Najljepša noć duše”, režiju potpisuje Čaba Polgar, dramaturg je Ervin Sabo Sekelja, dva su glumca: Ištvan Fila i Žolt Nađ. Predstava se gradi na novelama Šandora Jasberenjija, s kojim nas upoznaje redatelj: “Riječ je o suvremenoj literaturi, tema je također bitna, vrlo se malo bavimo Bliskim istokom ili uopće događajima koji snažno određuju naš svakidašnji život ovdje u Europi. Predstavu ne smatram ratnom dramom – rat je ovdje prije svega kontekst, a suštinski je ovo osobna priča, priča o silasku u pakao. Bitno je također da je tekst napisao čovjek sa praktičnim iskustvom o onome što piše Šandor Jasberenji je ipak bio na mjestima o kojima govorimo u predstavi i prisustvovao tim događajima, fotografije i videosnimci kojima se koristimo u predstavi također je on napravio.”
Predstava “Ja sam vjetar”/
Jon Olav Fosse (1959), norveški dramatičar, romanopisac i pjesnik, nagrađen Nobelom za književnost 2023. za inovativnu prozu i drame koje daju glas neizrecivom, stigao je na 17. Desire dramom “Ja sam vjetar” u režiji Gabora Tompe (1957) i izvedbi Državnog mađarskog pozorišta iz Cluja, Rumunija. Fosse je najizvođeniji norveški dramatičar nakon Henrika Ibsena, on ga, po sudu mnogih, nastavlja u nekom modernom smislu, zovu ga i Beckettom XXI stoljeća, a predstava koju smo vidjeli nedvojbeno potvrđuje reputaciju koja ga u teatru prati, a igra se širom kazališnog globusa, širom svijeta. “Ja sam vjetar” drama je iz 2007, tada je bila i praizvedba, a mogla ju je vidjeti kazališna publika u Avignonu, Londonu, Beču, Parizu, Lyonu, Barceloni i New Yorku.
Dva su lika, naziva ih Jedno i Drugo, briljantno ih donose glumci Žolt Gede i Lorand Farkaš, sjajna je to igra što razotkriva sve naše tjeskobe, strepnje, bezvoljnost i prolaznost ljudskih odnosa, nestalnost riječi i nekad nemoć jezika da izrazi ono suštinsko, ono što nas čini tim što jesmo, jer kaže Fosse: “Ne naš identitet, već naši odnosi vode naše živote, a što više pričamo, to više nestaje ono o čemu pričamo.” Bitno mu je da u njegovim komadima natjera tišinu da progovori i uspostavi drugi nijemi jezik iza govornog jezika, a Gabor Tompa i njegovi glumci to u potpunosti razumiju i slijede od prve do posljednje scene, to igranje na rubu smisla i poimanja svijeta, onkraj horizonta podsvjesnog i nesvjesnog, na samoj granici života i smrti. Veliki redatelj i velika predstava o neizrecivom dostojna renomea kakav Festival Desire odavno nosi.
Datum i vrijeme objave: 01.12.2025 – 15:21 sati
