Najbolji detektivi poznati su po svojoj intuiciji – sposobnosti da uoče naizgled neobjašnjivu sitnicu. Peter Wollny, muzikolog zaslužan za „svjetski senzacionalno“ otkriće dvaju dosad nepoznatih djela Johanna Sebastiana Bacha, imao je čudan osjećaj kada je 1992. naišao na dva intrigantna notna zapisa u prašnjavoj biblioteci.
Trenutak koji je svojevsrni ekvivalent Columbovom – prelazak od pukog nagovještaja do razotkrivanja tajne – oduzeo mu je pola života.
Wollny, danas 65-godišnji direktor Bachovog arhiva u Leipzigu, bio je postdiplomski student na Harvardu kada ga je istraživanje za doktorsku disertaciju odvelo u Kraljevsku biblioteku Belgije u Bruxellesu, gdje je naišao na dvije nenavedene partiture iz 18. stoljeća.
„Moram priznati da tada čak nisam ni pomislio da bi ovo mogla biti Bachova djela“, rekao je Wollny ove sedmice, nekoliko dana nakon što su dva djela –Chaconne u d-moluBWV 1178 iChaconne u g-moluBWV 1179 – prvi put izvedena u crkvi Svetog Tome u Leipzigu.
„Rukopis partiture me jednostavno fascinirao i imao sam nejasan osjećaj da bi ti komadi papira jednog dana mogli biti važni. Zato sam napravio fotokopije i otvorio fasciklu koju sam vukao sa sobom 30 godina.“
Iako je život posvetio istraživanju života i muzike najvećih kompozitora barokne ere, kaže da se nije ozbiljno usudio razmišljati da bi djela mogla biti Bachova sve do prije dvije ili tri godine.
Rođen u Issumu u Sjevernoj Rajni-Vestfaliji, Wollny je studirao muzikologiju, historiju umjetnosti i germanistiku na Univerzitetu u Kelnu, prije nego što je počeo doktorat na Harvardu o muzici Bachovog najstarijeg sina, Wilhelma Friedemanna Bacha. U Bachov arhiv u Leipzigu došao je kao istraživač nakon što je stekao doktorat 1993. godine, a direktor je te institucije od 2014. godine.
Njegov kolega i saradnik Bernd Koska rekao je: „Peter Wollny je neko ko vrlo temeljito odmjerava sve u svojoj glavi prije nego što dođe do zaključka. Tako on radi.“
Djela neobična “od samog početka”
Za oči obučenog muzikologa, ova dva djela bila su neobična od samog početka. Oba predstavljaju svojevrsni oblik španskog plesa koji je oko 1700. godine postao stiliziran u poseban muzički umjetnički žanr. Njihova glavna odlika je kratka basovska linija koja se ponavlja kroz čitavo djelo, poznata kao ostinato.
U gotovo svim “čakonicama” za orgulje iz istog perioda, svaki ostinato bas-motiv ima tačno određenu dužinu od šest, sedam ili osam taktova – nikada duže, nikada kraće. Međutim, u čakonici u d-molu koju je Wollny pronašao u Bruxellesu, kompozitor je počeo sa sedmotaktnim ostinatom, a zatim odlučio da isti motiv produži na osam, pa 12, a potom i 16 taktova.
Anonimni kompozitor napravio je i druge hrabre izbore, poput ponavljanja bas melodije u višem registru s jednim taktom kašnjenja, čime je stvorio kanon. Također je pretvorio ostinato bas u četveroglasnu fugu, muzički alat kojim se jedna tema utka u širu muzičku strukturu.
Wollny opisuje ove osebujne detalje kao muzički ekvivalent hapax legomena – riječi koje se u nekom tekstu pojave samo jednom. „Ova djela se uopće nisu uklapala u obrazac glavne struje kompozicije oko 1703. godine“, rekao je.
Jedina druga poznata kompozicija iz tog ranog perioda koja koristi slične hrabre tehnike bila jeBachova Pasakalija u c-molu BWV 582.
Muzički elementi koji funkcionišu poput matematičkih zagonetki i mozgalica
Detaljno bavljenje Bachom – koji je bio poznat po tome da u svoju muziku ugrađuje elemente koji funkcionišu poput matematičkih zagonetki i mozgalica – ima reputaciju stvaranja opsesije. Sinister Bachovi fanatici pojavljuju se u filmovima Larsa von Triera Nimfomankai u romanima nedavnog nobelovca Lászla Krasznahorkaija. U filmuKad jaganjci utihnuiz 1991., Hannibal Lecter grize lice zatvorskom čuvaru dok u pozadini sviraGoldberg varijacije.
„Ako mnogo slušate Bacha, on postaje dio vas“, rekao je John Butt, profesor muzike na Univerzitetu u Glasgowu. „Kroz historiju je bilo mnogo muzikologa koji su vjerovali da imaju ličniji odnos s njegovim djelima nego svi ostali.“
Zbog toga su pokušaji autentifikacije ili datiranja Bachovih djela samo na osnovu muzičkog stila imali šarolike rezultate. „Bilo je mnogo zacrvenjenih lica“, rekao je.
Wollny, međutim, ima još jednu posebnu vještinu koja mu je pomogla u istraživanju. „Želim biti oprezan kad to govorim“, rekao je. „Ali moguće je da imam talent za prepoznavanje karakteristika rukopisa.“
Nakon što je otkrio dva anonimna djela u Bruxellesu, osjetio je „unutrašnju dužnost“ da utvrdi njihovog autora, provodeći sate proučavajući jedinstvene osobine poteza na papiru. „Počinjete tako što proučavate violinski i bas ključ, jer oni sadrže mnogo individualnosti“, rekao je.
Primijetio je da je osoba koja je napisala dokumente imala jedinstven način iscrtavanja C-ključa na početku notne linije, s donjom linijom koja se uvija unazad na način vrlo sličan Bachovim muzičkim zapisima. „To je prilično komplikovano, treba vam oko 10 poteza da biste ga iscrtali“, rekao je Wollny.
Detalj Bachovog djela “Svadbeni Quodlibet”, s njegovim prepoznatljivim C-ključem u gornjem lijevom uglu. Fotografija: Bachova arhiva Leipzig/Kolekcija Manfreda Gorkea
Iako je već detaljno proučio Bachov rukopis, Wollny je znao da dvije partiture iz Bruxellesa nisu mogle biti napisane Bachovom rukom. Prije široke i pristupačne upotrebe mehaničke reprodukcije, kompozitori su često imali učenike koji su prepisivali njihova djela – ili radi praktičnog širenja muzike, ili, ako je kompozitor već bio slavan, kako bi se kopije mogle prodavati u komercijalne svrhe.
Ako doktor napravi grešku, to nije tako velika stvar. Ali ako ja pogriješim, ta će greška stajati u knjigama stotinama godina.
Peter Wollny
U Bachovom slučaju, ovi „prepisivači“ ili njihovi roditelji obično suplaćali kompozitoruprivilegiju da rade za njega – a ne obrnuto. Često su prepisivali njegova originalna rukopisna djela, pisana u njemačkoj orguljskoj tabulaturi, u standardne note – učeći kroz sam čin prepisivanja.
Tokom godina, Wollny je pronašao još20 dokumenatakoji su se podudarali s rukopisom iz prve partiture, u arhivima u Leipzigu, Berlinu i Winterthuru u Švicarskoj, koji obuhvataju period od 1705. do 1715. Ako su dvije čakonice imale samo naslove na naslovnoj stranici, druge su sadržavale tekstove i uvodne napomene. „Počeo je izranjati jedan profil. Razvio sam predstavu o profesionalnim dužnostima i interesima tog prepisivača“, rekao je Wollny.
Statua Bacha ispred crkve Svetog Tome u Leipzigu. Fotografija: Christian Jungeblodt/The Guardian
Ali još uvijek nije imao ime. Godinama je pogrešno pretpostavljao da je notni zapis napisao jedan od Bachovih rođaka. Međutim, 2012. godine Wollnyjev kolega Koska otkrio je pismo iz 1727. u kojem se izvjesni Salomon Günther John prijavljuje za posao orguljaša u crkvi u Schleizu, u Tiringiji.
Ne samo da se rukopis poklapao s dokumentima iz Wollnyjeve arhive, nego je pismo također navodilo da je John učio svirati pod vodstvom orguljaša u Arnstadtu, malom gradu u kojem je Bach dobio svoj prvi posao kao učitelj orgulja. „Odjednom je sve počelo da se uklapa,“ rekao je Koska.
Šta ako je ta dva djela komponovao mladi učenik, a ne njegov mnogo poznatiji učitelj? Istraživači su odbacili ovu teoriju jer je u notnom zapisu bilo previše sitnih grešaka, poput pogrešnih oktavnih slojeva.
Ipak, Wollny nije bio stopostotno siguran. „Pitao sam se: da li ja vidim Bacha u ovoj muzici samo zato što to želim, ili je to zaista istina? Ako doktor napravi grešku, nije tako strašno. Ali ako ja kao muzikolog pogriješim, ta greška će stajati u knjigama u bibliotekama stotinama godina.“
Slučajno, posljednji dio slagalice pojavio se iz arhiva 2023. godine. Sudski dokument koji je John napisao 1716. na feudalnom imanju u Oppurgu, u Tiringiji — izgubljen tokom Drugog svjetskog rata, a sada očišćen i javno dostupan — poklopio se s rukopisom bruseljskih šakonija s potpunom izvjesnošću.
Wollny kaže da se ne sjeća kako je proslavio otkriće. „Nisam tip koji skače od sreće. Samo sam sjedio s osmijehom i zadovoljno listao stranice,“ rekao je.
„Možda će vještačka inteligencija učiniti da ono na čemu sam radio 35 godina u budućnosti bude završeno za par dana ili sati. Možda će biti lakše i dati nam još veću sigurnost. Ali to je u redu.“
Napomena uz fotografiju u ovom članku ispravljena je 24. novembra 2025. Slika rukopisa Bachove Šakonije u d-molu BWV 1178 pogrešno je bila označena kao verzija u g-molu BWV 1179.
Datum i vrijeme objave: 01.12.2025 – 18:45 sati
