Velika Britanija ispraća Toma Stoppard, jednog od najpoznatijih britanskih dramatičara, koji je 29. novembra preminuo u 88 godini. U čast čovjeku koji je osvojio Oscara i Zlatni globus za scenario filma “Shakespeare in Love” (Zaljubljeni Shakespeare) a tetaarskoj umjetnosti sa svojim dramama dao izuzetan doprinos, Michael Billington je za The Guardian napisao prigodan tekst.
Svi veliki dramatičari pomjeraju granice dramske umjetnosti. Beckett i Pinter to su činili na svoj način. Ono što je obilježilo Stoppardovo stvaralaštvo bila je njegova sposobnost da naizgled ezoterične teme – od teorije haosa, preko moralne filozofije, do misterije svijesti – pretvori u duhovite, maštovite i često dirljive drame. Pozorište, rekao je jednom Laurence Olivier, „veliki je uveličavač misli“. Stoppard je to potvrdio svojom sposobnošću da ideje natjera da plešu.
Imao sam dovoljno sreće da otkrijem Stopparda vrlo rano. Sve zahvaljujući Philipu Frenchu, koji je, osim što je bio filmski kritičar, bio i producent na BBC-ju. Godine 1966. zamolio me da održim kratko izlaganje o dvije radio-drame tada malo poznatog pisca („pank novinar iz Bristola“, kako mi ga je neko opisao) po imenu Tom Stoppard. UThe Dissolution of Dominic Boot, osiromašeni pisac nagomilavao je sve veći račun za taksi. A uIf You’re Glad, I’ll Be Frank, vozač autobusa pokušavao je stupiti u kontakt sa svojom ženom, koja je bila – govorni sat. Bio sam impresioniran domišljatošću obje drame i upoznao sam njihovog mladog autora.
Mnogo govori o Stoppardovoj plemenitosti duha to što je, čak i nakon što sam 1968. na televiziji dao podrugljivu, prvu kritikuThe Real Inspector Hound– koju danas volim – ostao besprijekorno ljubazan. Ali jedna stvar koju ljudi često zaboravljaju o Stoppardu jeste da je, kao bivši novinar, odlično razumio načine na koje naš svijet funkcioniše.
Tom Stoppard 1974. godine, kada je kad je publici predstavio dramu“Travesties” (Parodije) Fotografija: Radio Times/Getty Images
Od samog početka, Stopparda su slavili kao intelektualnog gimnastičara: čovjeka kojeg su jednako pokretale ideje kao i likovi i zapleti. Ali, baš kao što smo s vremenom shvatili da je Pinter oduvijek bio politički dramatičar, tako smo na kraju uvidjeli i da je ispod Stoppardovih misaonih koncepata uvijek postojala emocionalna podloga. Predstava “Rosencrantz i Guildenstern su mrtvi” hvaljena je zbog svoje domišljatosti u tome što stvaraju dramu od dva sporedna lika izHamleta, ali ponovna gledanja sugeriraju da se zapravo radi o tome kako smo svi žrtve proizvoljnih okolnosti koje vode našoj propasti. John Wood koji je glumio Guildensterna na Broadwayu i postao kultni Stoppardov glumac, kazao je: „U Tomovim dramama, riječ je sve. Riječ potiskuje tišinu, potiskuje tamu… Mislim da je to ono što njegove drame čini tako dirljivima, pa čak i tragičnima.“
Karakteristična kombinacija intelektualne smjelosti i emocionalne supstance bila je prisutna i u Stoppardovom hitu iz 1972. godine, “Jumpers”. To je, uostalom, bila drama koja je postavila veliko filozofsko pitanje: da li je društveni moral uslovljen odgovor na historiju ili moralne norme slijede apsolutni, Bogom dani zakon. Nije baš uobičajena teatarska tema, ali ovdje je to bio predmet predavanja koje priprema junak drame, George Moore. Međutim, što se drama više gledala, sve je jasnije bilo da govori i o boli raspalog braka te o opasnostima rastućeg društvenog raspada, u kojem su se astronauti tukli na Mjesecu, a bivši ministar poljoprivrede postao nadbiskup Canterburyja.
Stoppardovo dostignuće – koje je dijelio s rediteljem Michaelom Fraynom – bilo je to što je pokazao da je publika spremna za drame o složenim idejama. Njegov rad je također bilo pažljivo istraživanje. U tekstu za The Guardian Michael Coveneyn piše: “Sjećam se kako sam ga, nedugo prije Jumpers, sreo na stepenicama Londonske biblioteke, gdje je nosio hrpu knjiga koja mu je sezala do brade. „Šta je to?“ pitao sam. „Moja sljedeća drama“, odgovorio je.
Stoppard 1990. godine, dok je režirao filmsku adaptaciju svoje drame “Rosencrantz i Guildenstern su mrtvi”. Fotografija: Ronald Grant
S vremenom je emocionalni sadržaj njegovih drama postajao sve vidljiviji. Prekretnica je, moglo bi se reći, došla s predstavom “The Real Thing” 1982 (Prava stvar), dramom koja se bolje od svih njegovih djela drži u obnovljenim izvedbama. Ona postavlja čitav niz pitanja, poput toga da li je svaka javna posvećenost rezultat privatnog rastrojstva i da li koncepti poput pravde i patriotizma postoje izvan naših vlastitih predodžbi o njima. Ali iza svega toga – i ono što čini ovu dramu tako bliskom i prepoznatljivom – jeste naglašena svjesnost o ushićenju ljubavi i agoniji izdaje.
Čak i “Arcadia”iz (1993), koja se bavi determinizmom i slobodnom voljom, klasicizmom i romantizmom i bezbrojnim drugim temama, funkcioniše zato što je izuzetno dirljiva. Ideje i emocije savršeno se poklapaju u sceni u kojoj briljantna mlada djevojka, Thomasina, žali za izgubljenim civilizacijama, na što joj njen učitelj odgovara: „Matematička otkrića koja se nazru pa izgube iz vida opet će doći na svoj red.“ A upravo to se i dogodi, jer Thomasova revolucionarna revizija Njutnovog svemira nadživi njegov tragično skraćeni život.
Stoppardova briljantnost kao dramatičara rijetko je bila dovođena u pitanje. Ono o čemu se raspravljalo, naročito u ranim godinama, bile su njegove sumnje u djelotvornost umjetnosti – nešto o čemu je često govorio u intervjuima. „Nekad sam se osjećao kao da visim o tankoj grani“, rekao je 1976., „jer kad sam počinjao pisati, bio si niko i ništa ako nisi pisao o Vijetnamu ili stambenim pitanjima. Sada nemam nikakvog osjećaja krivice zbog toga. Da se neizravno osvrnem na “Travesties”[njegovu dramu iz 1974.], “The Importance of Being Earnest”(Kako je važno biti ozbiljan)je važna, ali ne govori ništa ni o čemu.“
Vjerujem da je tu potpuno pogriješio, jer Wildeova drama pruža neprekidni komentar o novcu, braku, moralu, klasama, propadanju aristokratije i usponu trgovine. Ali Stoppard je sam pobio svoj argument napisavši niz djela koja se veoma snažno bave kršenjem ljudskih prava od strane autoritarnih režima. Jedno od najzapanjujućih je “Every Good Boy Deserves Favour” (Svaki dobar dečko zaslužuje naklonost), prvi put izvedeno u Royal Festival Hallu 1977. godine. U toj predstavi je prikazan ruski disident koji je lažno proglašen ludim i zatvoren u ćeliju s pravim ludakom koji vjeruje da upravlja orkestrom. Bilo je zapanjujuće vidjeti čitav Londonski simfonijski orkestar na sceni i svjedočiti kako Stoppard mračnim humorom razotkriva okrutne apsurdnosti sovjetske represije. Kako sam tada napisao: „željezo se susreće s ironijom, a rigidnost s opuštenim, duhovitim prkosom.“ Robert Cushman je to bolje izrazio kada je kasnije uObserverunapisao da je „Veselost gospodina Stopparda moralna vrijednost sama po sebi.“
Stoppard prima nagradu za najbolju predstavu za “Obalu utopije” na dodjeli nagrada Tony 2007. godine. Fotografija: Gary Hershorn/Reuters
Ali ideja o Stoppardu kao distanciranom, apolitičnom posmatraču života bila je odlučno srušena nizom djela koja su uslijedila. Predstava “Professional Foul”(Profesionalna greška), prikazan na BBC2 1977. godine, bila je prelijepo oblikovan komad koji prikazuje profesora etike sa Cambridgea, kojeg je glumio Peter Barkworth, kako se tokom posjete Pragu suočava sa stvarnim svijetom progona i shvata da postoji nešto poput instinktivnog morala zasnovanog na dobru i zlu. Ta drama bila je jedna od nekoliko koje su pokazale Stopparda kako se direktno bavi političkim pitanjima, priznajući svoje nacionalno porijeklo (volio je da se šali da je jednostavno „odbjegli Čeh“) i, nešto što je skrivao u skladu sa željom svoje majke dok je bila živa, činjenicu da je bio Jevrej.
Kasnija, politički usmjerenija djela varirala su u kvalitetu. “The Coast of Utopia“, 2002. (Obala utopije) bila je golemo ambiciozna trilogija o revoluciji, koja je najviše živjela u trenucima kada se bavila likovima od kojih se Stoppard intelektualno distancirao – posebno beskućnim anarhistom Mihailom Bakunjinom.Rock’n’Roll(2006) bio je čvršći, bolji komad koji je sugerirao da su se Česi žestoko borili za svoju slobodu, dok smo mi polako dopuštali da naša klizi iz naših ruku. Stoppardova posljednja drama, “Leopoldstadt”(2020), bila je duboko lično djelo koje se vrlo dirljivo bavilo historijom jedne jevrejske bečke porodice, završavajući se time što jedan od njenih članova otkriva da je odrastao kao asimilirani engleski dječak, ali priznaje svoj pravi identitet.
To je bio Stoppardov konačni čin samootkrivanja. Rođen u Čehoslovačkoj, evakuisan u Singapur i Indiju tokom Drugog svjetskog rata i konačno nastanjen u Engleskoj 1946., rado je prigrlio običaje zemlje. Volio je sve u vezi s njom – od njenog sela i kriketa do njene navodne liberalne tolerancije. Ako su ga okolnosti natjerale da prizna svoje nacionalno i rasno naslijeđe, to je uveliko obogatilo njegova kasnija djela i našlo snažan završetak u “Leopoldstadtu”.
Gdje Stoppard stoji u hijerarhiji savremene britanske drame? Harold Pinter je stvarao poeziju iz svakodnevnog govora i razotkrivao subjektivnost sjećanja. Alan Ayckbourn je istraživao traume srednjoklasnog života i koristio teatarske mogućnosti vremena i prostora. Tom Stoppard je dokazao da naučne, moralne i filozofske ideje mogu biti izvor drame sve dok postoji jezgro iskrene emocije. Ali, iako je kao dramatičar uvijek podizao temperaturu u prostoriji, ništa manje nije važno reći da je bio ljubazan, pristojan i promišljen čovjek. Moj posljednji pogled na njega bio je tik prije podizanja zavjese druge večeri obnove “Rock’n’Rolla” u pozorištu Hampstead. Stoppard je krenuo kući, ali prije nego što je otišao, zastao je da prijateljski porazgovara s osobljem u foajeu i nježno pomiluje psa koji je pripadao jednoj od sjevojaka. Nakon što se srdačno pozdravio, tiho je nestao u noći.
Podsjećamo odlazak Stopard koji je preminuo u suboru 29. novembra u Londonu odjeknula je u filmskim i tetarskim krugovima. Tim povodom novinari Seher Asafand i Patrick Jackson su za BBC napisali sljedeći tekst.
Bio je jedan od najpoznatijih britanskih dramatičara, preminuo je u dobi od 88 godina, saopćili su njegovi agenti.
Sir Tom, koji je osvojio Oscara i Zlatni globus za scenario filma “Shakespeare in Love” (Zaljubljeni Shakespeare), „preminuo je mirno u svom domu u Dorsetu, okružen porodicom“.
Kralj Charles III i kraljica Camilla rekli su da su „duboko ožalošćeni“ zbog smrti „jednog od najvećih britanskih pisaca“.
„Dragi prijatelj koji je svoje genijalnosti nosio nenametljivo; mogao je, i jeste, okrenuti svoje pero ka bilo kojoj temi, izazivajući, dirajući i inspirirajući svoju publiku onim proizašlo iz njegove lične životne priče“, naveli su u saopćenju.
„Izražavamo najdublje saučešće njegovoj voljenoj porodici. Neka nam svima utjehu pruži njegova besmrtna rečenica: ‘Na svaki izlaz gledaj kao na ulaz negdje drugo’.“
Rečenica je to iz prestave “Rosencrantz and Guildenstern Are Dead” („Rosencranc i Gildenstern su mrtvi“), jednog od njegovih najpoznatijih pozorišnih djela, među koja spada i “The Real Thing” (Realna stvar).
U saopćenju kojim je objavljena njegova smrt, United Agents su naveli: „Ostat će upamćen po svojim djelima, po njihovoj briljantnosti i humanosti, te po svojoj duhovitosti, neposlušnosti, velikodušnosti duha i dubokoj ljubavi prema engleskom jeziku.
„Bila nam je čast raditi s Tomom i poznavati ga.“
Izuzetni britanski dramatičar je osvajao srca publike više od šest decenija djelima koja su istraživala filozofske i političke teme.
Odajući počast svom „omiljenom dramatičaru“, Sir Mick Jagger objavio je na društvenim mrežama: „Ostavlja nam veličanstveno djelo puno intelektualnog i duhovitog sadržaja. Uvijek će mi nedostajati.“
Izdavačka kuća Faber Books saopćila je da je Sir Tom bio „jedan od najbriljantnijih i najnagrađivanijih dramatičara posljednjih šezdeset godina i jedan od velikih intelektualaca našeg vremena“.
„Tom je bio u samom središtu Faber Drame još od svoje prve drame, blistave “Rosencrantz and Guildenstern Are Dead”. Nedostajat će nam neizmjerno“, dodali su.
Pisao je i za film, televiziju i radio. Adaptirao je roman Lava Tolstoja “”Ana Karenjinaza filmsku verziju iz 2012. s Keirom Knightley i Judeom Lawom u glavnim ulogama.
Godine 2020. objavio je svoje poluautobiografsko djelo “Leopoldstadt”– smješteno u jevrejskoj četvrti Beča s početka 20. stoljeća – koje mu je kasnije donijelo Olivierovu nagradu za najbolju novu dramu i osvojilo četiri Tonyja.
Rođen kao Tomas Straussler u Čehoslovačkoj, s roditeljima je pobjegao od nadolazeće nacističke okupacije dok je još bio beba i otišao u Singapur, gdje je njegov otac umro u japanskom zarobljeničkom logoru.
On, njegova majka i brat pobjegli su iz Singapura prije japanske invazije, najprije u Australiju, a potom u Indiju. Tamo je njegova majka upoznala i udala se za Engleza, majora Kennetha Stopparda, nakon čega su se preselili u Englesku.
Kasnije je od rodbine saznao da su mu djedovi I bake bili Jevreji i da su poginuli u nacističkim koncentracionim logorima.
„Osjećam se nevjerovatno sretnim što nisam morao preživljavati ili umrijeti. To je upadljiv dio onoga što bi se moglo nazvati povlaštenim životom“, rekao je za američki magazinTalk1999. godine, prisjećajući se povratka u svoj rodni Zlin, u ono što je danas Češka Republika.
Radio je kao novinar u Bristolu 1954. godine, prije nego što je postao pozorišni kritičar i počeo pisati drame za radio i televiziju.
„Htio sam biti veliki novinar“, rekao je, prema navodima Reutersa. „Moja prva ambicija bila je ležati na podu afričkog aerodroma dok meci iz automatskih pušaka fijuču iznad moje pisaće mašine. Ali nisam bio od velike koristi kao reporter. Osjećao sam da nemam pravo postavljati ljudima pitanja.
„Uvijek sam mislio da će me gađati čajnikom ili pozvati policiju.“
Sir Tomova karijera dramatičara zapravo je promijećena sve do 1960., kada je drama “Rosencrantz and Guildenstern Are Dead”premijerno izvedena na Edinburgh Fringe Festivalu. Kasnije je postavljena u Britanskom nacionalnom i na Broadwayu.
Drama se fokusira na dva sporedna lika izHamleta. Osvojila je nekoliko nagrada, uključujući četiri Tonyja 1968. godine, među kojima i nagradu za najbolju dramu.
Tokom svoje karijere primio je mnoge počasti i priznanja, uključujući i vitešku titulu koju mu je dodijelila pokojna kraljica 1997. godine za doprinos književnosti.
Sir Tom Stoppard i pokojna kraljica na fotografiji iz 2000. godine. Dramatičar je proglašen vitezom 1997. godine (Izvor: Getty Images)
Organizacija Olivier Awards, koja nagrađuje izvrsnost u teatru, saopćila je da će teatri West Enda prigušiti svjetla na dvije minute u 19:00 po GMT-u 2. decembra u znak sjećanja na legendarnog dramatičara.
U objavi na platformi X naveli su da je Sir Tom osvojio tri Olivier nagrade i pet Tony nagrada – za Broadway teatar – kao i Oscara zaShakespeare in Love.
„To priznanje svjedoči o izvanrednom rasponu i trajnom utjecaju njegovog rada na teatru i filmu“, navedeno je.
Rupert Goold, umjetnički direktor Almeida Theatrea, opisao je Sir Toma kao „najempatičnijeg I najvelikodušnijeg čovjeka“ čija je „magija bila prisutna u svemu što je napisao“.
Kraljevsko pozorište Royal Court u Londonu odalo mu je počast kao „dramatičaru čiji je rad istraživao najdublje ljudske tajne istine, vremena, smrtnosti i krhkosti, dok je blistao duhovitošću, smijehom i vedrinom ljudskog duha“.
Tekstopisac Sir Tim Rice rekao je da je „bio zadivljen gotovo svime što je Sir Tom radio“.
„Uspijevao je spojiti intelektualne argumente i filozofsku misao s čistom duhovitošću i zabavom, što je bilo očito u “Rosencrantz and Guildenstern”, njegovom prvom velikom uspjehu, i uvijek sam mu se divio, ali je također postao i prijatelj, i bila mi je velika čast poznavati ga“, rekao je za BBC News.
„Napisao je drame koje će živjeti jako, jako dugo — ma koliko briljantne drame bile, mnoge ne traju mnogo duže od svog doba, ali mislim da će djela Toma Stopparda trajati, bez sumnje.“
Glumci Daniel Radcliffe (desno) i Joshua McGuire u izvedbi drame “Rosencrantz i Guildenstern” su mrtviu teatru Old Vic 2017.
Nacionalni teatar Velike Britanije saopćio je “da su shrvani”, dodajući: „Kao kamen temeljac Nacionalnog pozorišta 50 godina, Tomov utjecaj na britanski teatar je naprosto ogroman“
Sean Ono Lennon, sin Johna Lennona, opisao ga je kao „apsolutnog genija“
Britansko Udruženje pisaca (Writers’ Guild) saopćilo je da je „tužno zbog vijesti o njegovoj smrti“, dodajući da je 2017. bio dobitnik njihove nagrade za izuzetan doprinos pisanju
Datum i vrijeme objave: 01.12.2025 – 09:18 sati
