Veličina Polovine: Čovjek kojem je narod dao da mijenja Eminu

Na prvoj stanici uđe sedam ljudi. Na drugoj još šest. Jedan izađe na trećoj. Polovina na četvrtoj. Koliko je ostalo ljudi u tramvaju? Nije šest, nego jedanest. Jer je izašao Himzo.

Ako vam u Bosni i Hercegovini posvete vic ili se našale na vaš račun, znajte da ste narodu srcu dragi.

Recitovao, interpretirao, pjevao, zabavljao za života. Kako i neće kad je odrastao za mostarskim stolom za kojim se, prema očevim uputama, više pjevalo nego dječije igralo. Naučio je note, svirao violinu, bio u “Abraševiću”. A došao do Radija jer je audicija zvučala bolje nego studenska akcija čišćenja snijega.

“Meni su i ranije govorili da idem na audiciju na radiju. Međutim, ja imam ‘sprachfehler’, to ‘r, tu govornu manu. Ja sam uvijek smatrao da je to nemoguće.”

Razmišljao je koju pjesmu izvesti na audiciju kojoj je najmanje slova ‘r’. Na kraju se odlučio za pjesmu ‘Mehmeda je stara majka karala’, u kojoj je riječ ‘stara’ zamijenio sa ‘sijeda’, a ‘rumene jabuke’ sa ‘budimske jabuke’. Jedina riječ iz koje nije mogao izostaviti slovo ‘r’ bila je riječ ‘karala’.

U ovoj biografiji čitamo umjetnost u simbiozi sa doktorskom profesijom. Himzo je bio neuropsihijatar. Iako nikad nije morao razmišljati o hljebu, prema sevdahu je imao profesionalan odnos.I za takvog čovjeka sevdah nikada ne može biti estrada. Postoje ispovijesti koje tvrde da je ljude liječio pjesmom, govoreći da možda im neće pomoći, ali im sigurno neće odmoći. Jer kome je ikad prisjela lijepa riječ, a kamoli lijepa pjesma? Znao je dobro da su rane na duši, nekada i gore od onih na tijelu. No, nekom je prisjelo, na Radiju Sarajevo. Odjednom i, naoko, ničim izazvano, Himzo dobija tarabu na programe i biva provučen kroz blato priča o političkom grijehu. Menadžment je obrazložio da Himzo nije odgovarao ni konceptu, ni stilu radija, a, opet, sve druge radio stanice su ga rado puštale. Stvarni razlog nije rečen, nije morao ni biti. Pametnom je između redova dosta.

Ono što je Himzo najviše pogađalo, a to smo pronašli u njegovoj obimnoj arhivi, bili su i zahtjevi za izminama izvodnog teksta narodne pjesme, posebno ako se radilo o tipično muslimanskim nazivima.

Prema riječima Muhameda Filipovića, standard je bilo negiranje sve muslimanskog i bošnjačkog.

Himzo je bio intelektualac među pjevačima, a sa intelektualcima je malo teže nego sa izvođačima radova. Uz sve to – i pošteni mangup, pa je u to vrijeme, možda i protiv dominantnih ideoloških načela, snimio prvi Mevlud.

“Ima pjesama, recimo, koje su fine, ali meni one ne mogu pružiti zadovoljstvo. Ja volim da imam u narodnoj pjesmi neku poruku, da nešto pjesma slušaocu kaže.”

Zbog toga su se njegovi muzički odabiri u društvu i među običnim ljudima uvažavali i cijenili. Gurao je sevdah u sistemu u kojem nije bio najvoljeniji.

Kolekcionar sevdalinki Semir Vranić napominje kako Emina, Hasanagin sevdah i Azra nisu klasične sevdalinke – to su pjesme Alekse Šantića i Heinricha Heinea, sa prepjevima i prijevodima na bosanski, koje su zaživjele kroz njegovu interpretaciju.

A toliko je puta otpjevao tu pjesmu da su ga ljudi u Mostaru zaustavljali i pitali: Doktore, jesi li je stvarno sreo? Takva je bila interpretacija da su pomislili da je riječ o njegovoj stvarnoj ljubavi, a, ustvari, samo je riječ o iskrenom odnosu prema umjetnosti i izvornom autoru. Govorio je da je posvećuje ne samo Šantiću i njegovoj ljubavi nego praznini koja je ostala u bašti kada je Emina prošla. A za dodatne stihove zaslužna je njegova komšinica Sevda Katica. I oni tako ostadoše i u Himzinoj izvedbi i u ovoj sevdalinci, izgleda, za vijeke vijekova. Reći ćemo da je zbog toga dobio prešutnu dozvolu od naroda da u originalnu pjesmu dopiše nove stihove.

A šta vam više treba nego naklonost naroda? Tako su se svi ratovi osvajali pa i ovaj moralno-umjetnički, u kojem težite dubinskom čitanju kulture i tradicije.

Koliko je svojom interpretacijom znao utjecati na publiku, govori interesantan podatak u kojem se kaže: Kad Himzo pjeva, dvorana šuti kao zalivena. A čim prestane, sve izgleda kao u košnici.

Polovina je činio svojevrsnu uslugu kulturi. Otkopavao je pjesme iz arhiva i oživljavao ih. Valja biti takva veličina, a opet samo – Polovina.