Abdulah Sidran je otišao, ali će još dugo ostati sa nama jer nam je ostavio mnogo neobjavljenih rukopisa. O svemu tome nam govori gošća nove epizode podcasta O prostoru sa Zecom i Vukom – Miranda Sidran, kćerka Abdulaha Sidrana.
Miranda je rođena Sarajka, majka je dvoje djece, kćerke Hane i sina Benjamina. U ljeto 1991. godine je diplomirala i stekla zvanje diplomiranog komparativiste i diplomiranog bibliotekara. Govori nekoliko jezika još od djetinjstva, jer su u kući pričali albanski i bosanski, pa su se, kako kaže, strani jezici lakše primali. To joj je pomoglo da od 1992. radi u Ministarstvu vanjskih poslova BiH, gdje je i danas zaposlena. Služila je i u bh. ambasadama, od Hrvatske, Velike Britanije, Francuske, Holandije, Portugala, do Belgije i Grčke.
Govorili su o radu Fondacije „Sidran“ koja je osnovana 2022. godine još za vrijeme pjesnikovog života. Riječ je o zadužbini koju je Sidran ostavio u amanet i na odgovornost onima koji ostaju iza njega i koji daju sve od sebe da se njegov lik i djelo ne zaboravi.
Razgovarali su i o festivalu kulture „Sidranovi dani“ koji je po drugi put održan u oktobru prošle godine, festival koji slavi i čuva od zaborava život, lik i djelo Abdulaha Sidrana.
Uživanje u boemštini
Od očeve smrti prije gotovo dvije godine, svojom svrhom smatra čuvanje i njegovanje njegovog stvaralaštva, ogromne i bogate književne zaostavštine, duboko vjerujući da njegovi poštovatelji imaju pravo da nastave uživati u njegovim djelima, ali i da njegovu vrijednost prepoznaju i otkriju novi naraštaji.
U ovom podcastu smo saznali da je Sidran iza sebe ostavio dovršene scenarije za “trećeg oca”, iz trilogije “Sjećaš li se Dolly Bell”, “Otac na službenom putu”, potom za seriju prema romanu Meše Selimovića “Tvrđava”, scenarij za film po romanu “Na Drini ćuprija” Ive Andrića i za film “U Zvoriku ja sam ostavio svoje srce”.
Amir Zec Vuk i Miranda Sidran/
U vrijeme dok je Sidran još uživao u boemštini i “pod gasom” bio bi zabavan, nasmijan, raspričan i duhovit, prisjeća se Miranda, koja je podjelila i još nekoliko anegdota sa nama. Jedna od njih je kada mu je Mirandina mama rekla: “De bolan Avdo nemoj više pit, pa vidi te, eto te alkohol svog izobličio”, a on joj kaže: “A boga ti reci mi koga je to alkohol uobličio.”
Kako je biti kćerka Abdulaha Sidrana i kako je bilo odrastati uz osobu koja je ostavila značajan trag ne samo na domaćoj i regionalnoj, već i na evropskoj umjetničkoj sceni, slušajte i gledajte u posljednjoj epizodi podcasta O prostoru sa Zecom i Vukom
– Fondacija Sidran je formirana i uspostavljena još za vrijeme tatinog života. On je sam nju osnovao 2022. godine, samo sa jednom upotrebnom svrhom u tom trenutku. Bio je raspisan jedan konkurs za poticaj za scenarističko djelo, za scenarij za jednu igranu seriju, ali uslov bio da se pravno lice može kandidirati. Dakle, nije bilo moguće da individua podnese svoj scenarij.
Onda smo mi napravili fondaciju Sidran da bi to bilo pravno lice, udruženje, koje se prijavljuje. Međutim, to je propalo. Splet okolnosti je bio takav da taj projekat nije prošao, ispričala je Sidran.
Međutim, to nije značio i kraj postojanja Fondacije Sidran.
– Svake se godine treba obnavljati njeno postojanje u u registru Ministarstva pravde. Onda je tata u posljednjim mjesecima davao nama instrukcije, pouke, davao nam svoje prijedloge kako i šta dalje bismo trebali raditi u smislu aktivnosti te naše fondacije.
Administrativni lavirint
Odredio je da po starini ja budem predsjednica fondacije i, pošto mora se postaviti upravni odbor, da smo mi kao njegova djeca u upravnom odboru i njegova unuka moja kćerka Hena. Tad je moj sin još uvijek bio maloljetan pa se nije odmah pridružio. Mnogo toga je on nam govorio šta bi bilo važno da radi fondacija Sidran, kojoj je on dao ime, rekla je Miranda Sidran.
No, iako im je Abdulah sidran pokušavao objasniti kakve ih sve administrativne prepreke očekuju, ni Miranda ni njen brat nisu očekivali lavirint papira, pečata, potpisa… sa kojim su se morali suočiti.
– On je potpuno bio svjestan toga da nikog od nas nije ni odgojio, ni usmjerio u neku obrazovnu aveniju u kojoj bismo mi naučili kako se neki formulari ispunjavaju, kako se aplicira na neke zastrašujuće konkurse u kojima ne znam koje sve zaista formalnosti i pravila morate ispuniti i u kojima ni najmanje nije bitan sadržaj.
Govorio nam je o tome kako ćemo mi vjerojatno imati teške bitke i borbe i vjerojatno doživjeti na stotine poraza. Tako da je to nekoliko olakšalo to naše sučeljavanje sa zaista infantilnim pitanjima i zahtjevima i nekim potpisima na parafima koji moraju biti u tom ćošku ili u tom uglu kutu, stranici, nestranici, pečati, tu mora biti, ne mora biti i mora biti uvezano ovako i onako.
I zbilja, remek djelo padne na nekom od tih natječaja gdje se može dobiti tri do četiri hiljade maraka. Da se razumijemo, ne vidim ja da je neko dobio 50 hiljada maraka od tih udruženja, udruga, fondacija. Tako da vi potrošite svoje zdravlje, vrijeme, sve ono malo živaca što vam je ostalo i to da biste propali.
Odgovor na žalbu
Dobili smo i obrazloženje. I kad smo se žalili, opet smo dobili obrazloženje da mi nemamo ni pravo da se žalimo, jer nismo formalno zadovoljili, nemam pojma, negdje pečat neki nije stavljen na stranicu, broj 12. Pričam s mnogim ljudima koji imaju iskustva u tome i oni govore kako je to sasvim razumljivo i neophodno.
Pa hajde, molim vas, da li bi vam to tako odgovorilo neko ministarstvo kulture u Britaniji, Francuskoj, Njemačkoj, Italiji, Španiji, bilo gdje. Što bi moralo mi to prihvatiti? Pa mora ministar biti čovjek koji će pročitati sadržaj jednog prijedloga za neki divan, monumentalni kulturni program u kojem će uživati na hiljade građana našeg grada, države i regije. Umjesto toga, vidi neki tamo službenik ili službenica, da nema pečata na 12. strani, ispričala je Miranda Sidran.
Kao generalni sponsor podcasta sa nama je, i ove godine, Wienerberger, koji će vam pomoći da izgradite dom iz snova. Odaberite Wienerberger proizvode jer imaju rješenja od poda do krova i uz njih se budućnost gradi pametno.
Datum i vrijeme objave: 21.01.2026 – 11:48 sati
