Kada Sjedinjene Američke Države traže historijsko uporište za svoju vanjsku politiku, često posežu za Monroeovom doktrinom, dokumentom starim više od dva stoljeća koji i danas oblikuje američki odnos prema zapadnoj hemisferi. Njeni temelji postavljeni su 2. decembra 1823. godine, u govoru tadašnjeg predsjednika Jamesa Monroea, posljednjeg iz generacije tzv. očeva utemeljitelja i veterana Američkog rata za nezavisnost.
U tom trenutku SAD su bile mlada država koja je nezavisnost proglasila 1776. godine, ali je već tada pokazivala ambiciju da zaštiti vlastiti suverenitet. Monroe je evropskim silama jasno poručio da se više ne šire na američki kontinent i da se odreknu kolonijalnih aspiracija u tom dijelu svijeta.
Takav stav nije bio bez razloga. Na sjeveru su Sjedinjene Američke Države graničile s Kanadom, tada britanskom kolonijom, dok je Meksiko na jugu tek dvije godine ranije izašao ispod španske krune. Na sjeverozapadu se nalazila Aljaska, u to vrijeme ruska teritorija. Istovremeno, Južna Amerika bila je u procesu oslobađanja od evropskih kolonijalnih sila, a strahovalo se da bi monarhije mogle pokušati vratiti izgubljeni utjecaj.
Američki državni sekretar John Quincy Adams, kasnije Monroeov nasljednik, smatrao je da bi povratak evropskih sila doveo SAD u izolaciju, pa čak i izložio zemlju riziku invazije. Ipak, SAD su u tom periodu imale i razloga za samopouzdanje. Kupovinom Louisiane od Napoleona Bonapartea 1803. godine za 15 miliona dolara teritorij zemlje je udvostručen, čime su stvoreni temelji za širenje prema zapadu. Nekoliko godina kasnije, 1819, postignut je i sporazum sa Španijom o preuzimanju Floride.
Put ka međunarodnom priznanju dodatno je učvršćen ratom protiv Velike Britanije, koji je počeo 19. juna 1812. godine. Razlog sukoba bile su britanske pomorske blokade, zapljena američkih trgovačkih brodova i prisilna mobilizacija američkih mornara u Kraljevsku mornaricu. Sporovi su dodatno produbljeni britanskim prisustvom na teritorijama starosjedilačkih naroda i teritorijalnim pretenzijama prema Kanadi.
Taj sukob predsjednik James Madison nazvao je Drugim američkim ratom za nezavisnost. Rat je završen 24. decembra 1814. godine potpisivanjem mirovnog sporazuma, nakon čega su se Sjedinjene Američke Države prvi put doživjele kao punopravna i međunarodno priznata sila.
U svom govoru iz 1823. godine Monroe je naglasio da se SAD nikada nisu miješale u ratove evropskih sila, niti to namjeravaju činiti. Međutim, jasno je poručio da neće tolerirati da njihova prava budu napadnuta ili ozbiljno ugrožena. U tom slučaju, kako je rekao, Sjedinjene Američke Države bi pokrenule pripreme za vlastitu odbranu.
Posebno je istakao Karibe i Latinsku Ameriku, naglašavajući da SAD neće ostaviti „južnu braću“ prepuštenu samima sebi. Svako evropsko miješanje u tom prostoru ocijenjeno je kao neprijateljski čin prema Sjedinjenim Američkim Državama, dok je istovremeno obećano poštovanje postojećih kolonija.
U prvim decenijama Monroeova doktrina doživljavana je kao izraz solidarnosti. Države Sjeverne i Južne Amerike uspjele su se stabilizirati kao nezavisne, a 1867. godine i Rusija se povukla iz Sjeverne Amerike prodajom Aljaske SAD-u.
Početkom 20. stoljeća, s jačanjem američke globalne moći, doktrina je dobila novo značenje. Predsjednik Theodore Roosevelt 1904. godine uveo je Rooseveltovu korolariju, kojom je SAD sebi dao pravo intervenirati u latinoameričkim državama kako bi spriječile, kako je tvrdio, „kronično loše upravljanje“ i „nestabilnost“. Od tada je Latinska Amerika u Washingtonu sve češće tretirana kao američko „stražnje dvorište“.
Tokom Hladnog rata, predsjednik Dwight Eisenhower dodatno je proširio doktrinu kroz tzv. domino-teoriju, s ciljem suzbijanja širenja komunizma. Ta logika korištena je kao opravdanje za rat u Vijetnamu, ali i za brojne tajne operacije i vojne intervencije u Nikaragvi, Kubi, Dominikanskoj Republici, Haitiju, Gvatemali, Čileu, Grenadi i, u novije vrijeme, Venezueli, gdje je predsjednik Nicolás Maduro otet i odveden u SAD.
Nakon raspada Sovjetskog Saveza Monroeova doktrina djelimično je pala u zaborav, ali ju je Donald Trump ponovo aktualizirao već tokom svog prvog mandata. Tada je angažman Narodne Republike Kine u Latinskoj Americi opisao kao nedopustivo miješanje u američko „dvorište“.
U drugom mandatu Trump je otišao korak dalje. U Nacionalnoj sigurnosnoj strategiji SAD-a objavljenoj 2025. godine navodi se da će Sjedinjene Američke Države ponovo potvrditi i provoditi Monroeovu doktrinu s ciljem obnove američke prevlasti na zapadnoj hemisferi. Nakon hapšenja Madura, Trump je izjavio: „Monroeova doktrina je velika stvar, ali mi smo je višestruko nadmašili, sada je to Donro-doktrina.“
Izraz „Donro-doktrina“ prvi je upotrijebio New York Post, aludirajući na Trumpovo ime, dok je politolog Bernd Greiner ocijenio da termin asocira na mafijaški stil, nalik Donu Corleoneu. Ipak, samom Trumpu naziv se izrazito dopao.
U skladu s novom strategijom, Trump je već najavio moguće nove poteze. Govoreći o Kolumbiji, izjavio je da je „jako bolesna“ i da njome vlada čovjek koji proizvodi i prodaje kokain Sjedinjenim Američkim Državama. Dodao je da ni to, kako je rekao, „neće još dugo trajati“.
Slične poruke uputio je i prema Meksiku, za koji tvrdi da je pod kontrolom narkokartela, iako je istakao da cijeni predsjednicu te zemlje. U fokus je stavljen i Grenland, za koji Trump smatra da je meta interesa Rusije i Kine, te da je zbog toga važan za američku nacionalnu sigurnost.
„Volio bih postići dogovor na lak način. Ali ako to ne bude išlo lako, onda ćemo to učiniti na teži način“, poručio je Trump, dodatno potvrđujući da se Monroeova doktrina, u novom obliku, ponovo vraća u središte američke vanjske politike.
Datum i vrijeme objave: 19.01.2026 – 14:45 sati
