Siromah i bogatašica

Da nije strasti i ovisnosti, ne znam koji bi me razlog natjerao da izađem iz toplog stana na ledenu cestu. Ali, zafalilo cigara i valja na pumpu, dva kilometra ledenom vjetru se ispostavljati i glavu okovratnikom štititi. Jure auti, gore i dolje, na ulici nikog osim mene.

Pred pumpom autobuska stanica, staklenim štitom obrubljena i metalna klupa. Pored klupe, bicikl, pretrpan kesama, a na klupi sjedi neko, tankom dekom se prekrio od koljena pa preko glave. I neke glasove ispušta, primaknem se i shvatim da to biće pjeva. Mrmlja neke riječi, ne mogu da odgonetnem ni koji je jezik u pitanju, a melodija je brza, poskočna.

“Halooooo”, viknem, ali prvi put se glas naprosto odbije od deke. I dalje traje pjesma.

“Haloooo, haloooo”, podignem ton i utišam glas pjevača. Ispod deke izroniše ruke, odmaknuše deku kao kad se otkriva spomenik i ukaza se lik: brada bojom ista, ali dosta kraća nego kod Djeda Mraza, kosa gusta i razbarušena, lice rumeno i okruglo, kakvo zna biti kod debljih i zadovoljnih ljudi. Zagleda se u mene očekujući pitanje.

“Zar ti nije hladno tu sjediti?”, prvo i logično mi siđe s pameti.

“Praznici su laž!”, otvori i on usta u kojima su falili svi zubi iz donje vilice.

I opet se zagleda u mene.

“Dobro to, ali pitao sam je li ti hladno?”

“Nije… vidiš”, i pokaza mi rukom na bicikl i kese: “Tu imam svijeće i mogu ih upaliti kad hoću.”

Nisam se sjetio ništa dalje da ga pitam, on je očito smatrao razgovor završenim, ponovo je plavu dekicu prebacio preko glave i nastavio sa svojom nerazgovjetnom pjesmom.

Otišao sam do pumpe, kupio cigarete, a kad sam se vratio, dočekala me ista slika. Bicikl i čovjek na klupi. Okolo nigdje nikoga. Automobili jure tamo i ovamo, svako sa svojim brigama i radostima putuje negdje i nekome. A on sam samcat prekrio se dekicom i pjeva sebi. A zima i vjetar grizu li, grizu… brr, brr!

Da se čovjek prestraši.

Da se zapita?

Da se čudom čudi!

•••

Otkako sam naučio sricati rečenice i pogađati im smisao – zavolio sam bajke. U nekoj fazi odraslosti, ostavio sam ih da čekaju nove djevojčice i dječake koji će u svojoj infantilnoj naivnosti vjerovati u Petra Pana, Snjeguljicu i Robina Hooda.

A ja sam krenuo nepoznatim stazama života, upoznavajući nepoznate ljude i rijetko, vrlo rijetko, moram priznati, svjedočio priči i primjeru nakon koga znamo izgovoriti uvriježenu rečenicu: “Pa to je kao bajka”!

I osjećao sam, čini mi se, slično zadovoljstvo i sreću kad bih otkrio kakvu bajkovitu, a stvarnu priču i sudbinu. Kao onda davno kada sam samo čitao bajke. Moram priznati da sam ponekad sklon i uljepšavanju, nekom flligranskom dodavanju šare takvim pričama. Ali to nekako ide uz ovaj posao kojim se bavim.

I tako sam, ima od toga tridesetak godina, upoznao jednu lijepu, markantnu gospođu. Čiji je život i do tada sadržavao neke od elemenata bajke. Gospođa, rodom iz jednog gradića u Sloveniji, odlazi na školovanje u Ljubljanu. Prijavi se za kozmetičara – “Kad sam ušla u prvi kozmetički salon, dogodila se ljubav na prvi pogled” – a nakon diplome, ovaj put zbog druge mladalačke ljubavi, vrati se u svoj gradić. Otvori radnju, pedikura i kozmetika, ima svoje original dvije kozmetičke kreme i krene s poslom. Jednom joj zafalilo acetona, naručila, nije bila kod kuće kada su joj greškom umjesto naručenih 300, da li kila, da li litara, na dvorište istovarili tri tone acetone. Došla kući, bio petak, uhvatila se za glavu šta će s tolikim acetonom i jedva dočekala ponedjeljak da ode u Ljubljanu i prijavi reklamaciju. Da vrati, jer šta će joj toliki aceton. E, po dolasku u Ljubljanu, na jutarnjoj kafici sretne nekog trgovačkog putnika, pa se upoznali, pa riječ po riječ dođe do toga da on kaže njoj kako je u potrazi za acetonom. I tu padne dogovor da u sljedećih sedam dana ona i njeni saradnici, uglavnom familija, prepakuju taj aceton iz buradi u bočice koje će joj taj putnik obezbijediti. I eto prvog velikog posla u životu dotične gospođe. I od te finansijske injekcije ona krene sa kozmetičkim poslovima. Dođe priča do neslućenih visina, izgradila se tvornica, osvojila tržišta brojnih zemalja. Za oko mi pala sljedeća činjenica, a zar nije bajkovita. Kada sam onomad, prije tridesetak godina, radio prvi intervju s dotičnom gospođom, impresionirala me i ljepotom i intelektom, bio sam i u njenoj kući. Slavio se rođendan jednog od njenih sinova. I nedavno, nakon tolikih godina, ona me dočekala u svojoj tvornici, provela me kroz blistave hodnike, laboratorije itd. i upoznala sa svojom unukom, a to je kćerka od onog istog tada mlađahnog sina, i ona i sin rade u njenoj tvornici. Zar i to nije bajkovito? Cijela familija okupila se oko njenog sna!

Napravio sam, po meni, zanimljiv intervju s vlasnicom tvornice. Ali, avaj meni, otišao u ruke njenog propagandnog tima. Pa mi odgovorili, onako birokratski, kako jedino i žele, a možda i umiju. Da nisu za to da se piše o privatnim stvarima vlasnice, jer to nije u skladu sa njegovanjem imagea tvornice, nego, ako hoću, mogu (pa mi poslali i uzorke članaka objavljenih u nekim revijama) pisati o preparatima, tržišnim uspjesima itd, itd.

I tu smo se razišli. Meni bilo zanimljivije, a siguran sam da bi i čitaocu, napisati bajku (a stvarno joj život pun elemenata potrebnih za to), a njima opet korporativni interes važniji od svega.

Eh, taj kapitalizam, nigdje čovjeka, niti iskrenog interesa za njega.